Wednesday, September 11, 2024

Homilija

 



Um je hladan, srce u grudima gori,

ne izgara nikada i nema hlada.

Neću stići za života, to me mori,

upoznati Pisma moga, Krista mlada.


Pijem vino Duha, gutam slova,

kao da se sjećam iz djetinjstva svoga

svih tih prispodoba, sluha ova,

kao da mi zbori anđeo od Boga.


Razderani zastor kao prelomljeni Kruh,

kao slana Hostija u mome tijelu,

to je živi, rekla bih ti, od materije sav Duh,

to je život opipljivi na mom dlanu bijelu.


Ime tvoje izgovaram u nekomu tonu

što je ispunjen mi svetošću, dubinom;

kao da si tu, jače neg' u tešku zvonu

i u mome glasu, obloženu tom nutrinom


odakle mi dolazi sasvim otvoreni stil

od života i od postojanja raznolika,

svijetla kao sunce, porozna k'o til.

Moram slušati ti glasa mnogolika.


Inače ja ne postojim, nigdje nisam

jer sam navikla na to što zboriš,

Kriste, Sine Majke što mi te opisa,

što mi čita sve što nam govoriš.

11.09. 2024. 19:09



No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts