Rane zla

Zagaziše neki ljudi

preko svojih, preko blata,

zanesenih ćudi,

u kaputima od zlata.

Bezbrižno i slavno

sjećaju se svaka ljeta,

sasvim vedro, javno,

ništa to ne smeta.

Otišli su neki stari

u đakone, ministrante,

mada nosili ih kvari

one gladi bez poante,

one žeđi da zacijele

rane svijeta, rane svoje;

bile su im ruke bijele

i odijela tamne boje.

Pogleda su nevina i bistra

posluhom se ukrasili

radi naša Boga Krista.

Tako dane su ugasili.

Vrijeme sporo im je prolazilo,

rane nisu postale im cijele,

dubile se kao da ih nešto pregazilo

pa se sve na jednu ranu svele

koja boli žarko, ljuto peče

za bezbrižne u zlatnim kaputima

što zaboraviše slavnu Večer

kada sjedilo se blizu skutima

sveta Učitelja sve do jutra.

Obećavali su vjeru pa se zaklinjali,

al' ih nije bilo već do sutra

jer su zlatu jače naginjali,

i još gaze i zadirkuju te stare

što su bijeda i golotinja sama

i za njih već uopće ne mare,

sretni što za njih ne vlada tama.

Zaborav ih obuzeo bez ikakve svijesti

da su smrtnici i ljudska bića,

da ih starci žele sresti,

ponuditi Tijela i božanske Krvi pića.

Još se otresito podsmjehivali,

opijeni drogama i otrovima zla,

pohlepom i krađom su se skrivali

dok starež je zrelost postala

da isprati bogataše, naglo ostarjele,

putem grobova u blatu zbog kiše

jer je nebo odapelo jake strijele

da tog zla ne bude nikad više.

29.09.2024. 22:22