Jesenji cvijet

Jedna osoba;

jedan čovjek,

sebi oporba

za dugi vijek;

i jesen jedna,

a tisuću dana,

pažnje vrijedna

kao kolana,

raskinuta,

poderana,

rasplinuta,

nanizana.

Usred samoće;

sad kad je tu,

što li hoće?

Jednu melodiju,

dugotrajnu, laganu,

najnoviju, lijepu,

čitavom danu

kišnu i slijepu.

Da li bi potrajala?

Ah, ta tišina što zove

jer ne trpi zjala

persone ove,

tako je privlačna

i nema sraza.

O, jeseni mračna,

duga ti staza.

Što li će nastati

iz tebe, čeznutljive?

Nećeš li zastati

zbog duše smutljive?

Daj sada, putuj

kao nebeski prah.

Dobro me čuj

kao svoj dah.

Udobna kočija

i borovi suri;

krošnja me opija

na toj buri,

a nemam fabule.

Roman je sklizak,

rečenice trule.

I korijen je nizak

maloj ivančici

od ovoga ljeta.

Još je na grančici,

još kao da cvjeta

već dvanaesti dan

ove čitave jeseni

što start joj ran.

Cvjetovi sneni

čekaju presudu

božanske snage

kao Isus osudu

Očeve desnice blage.

15.09.2024. 12:50