Svaka istina je od ljubavi plod,
svaka istina i svaka ljubav boli
i, uz bol, one zajedno su jedan rod
što ga svako srce u vječnosti moli.
To je ovdje, jedinstvenost vjekovita,
kraljevstvo nebesko Isusovo,
živa krv i voda ljekovita
za tu zemlju, za to nebo novo
koje rađa pravednošću,
ispunjeno milijunima
duša koje mole s radošću
i sa zazivima punima.
Svaka bol će jednom stati,
ali uzroci i posljedice neće,
svako milosrđe će se sinom zvati
božanske i vječne sreće.
31.08.2024. 20:16
Odlazeći vlakovi, sirene
odnose sa sobom
živote omiljene
u odnosu sa grobom
što privlači ljude
kao sile umornih i žal.
To se često zbude
kad preostane im samo kal.
Traže Krista, žele utočište
za bolesne, grešne duše
i za ovo staro spremište
što ga samrtnici ruše
kao da je ono igračka
za sve njine pakosti
jer božanstvo im je mačka,
a posao lomljenje kosti.
Svima potreban si, Bože,
nije važno u koje sve vrijeme
kad se uvijek nametnici množe.
Neka dalje niče samo tvoje sjeme,
neka molitve se milosrđem ojačaju,
u strpljenju naći svi će spokoj svoj.
Samo jedan Bože, nek te pričekaju
sa svim svojim oružjem za boj,
borbu pravednosti, radosti i mira, reda.
Majko mila, Djevo hrabra, ti, ratničko pleme,
srce tvoje samo krunicu ti gleda
ova kopna na kojemu sijala si isto sjeme.
Na znak trube sve će pasti,
srušit će se zidovi od zlata,
slomit će se što je htjelo rasti,
i završiti tu s licem usred blata
svaki onaj što diktira, da je moćan misli;
to će biti zajednički svima kraj.
Srest ćemo se gdje bi nametnici svisli,
ostat će od svega samo ovaj raj.
31.08.2024. 14:24
Genetski predisponirana,
okolinom potaknuta,
kao biljka, ne angažirana,
tobom, Bože, dotaknuta,
oživjeh po zapovijedi.
Kakva god sam bila,
slična sam u ispovijedi
kao grlica bez krila.
Ne poznam ti veličinu,
ali da si Ljubav, to ja znam,
koja ima izobilnu količinu
i kakvoću kao leptir sam,
kao pupoljci od ruža,
zajedno i s trnjem,
kao kućica za puža,
kao plod sa zrnjem.
Moja krila sva su tvoja,
nespretne mi ruke blage
jer je Duh tvoj duša moja
i kao da nema ljage.
Živjeti u tvome Duhu,
često u praznini
jer u tome ruhu
nisam u nizini,
iznenađujuće mi je to,
riječ me tvoja oduševljava
kao rosa koja će na tlo,
al' se rodi usred neba plava.
I kad krv ti lipti,
kruna koja probada,
duša moja kipti
jer u tebe propada.
Ljubav tvoja jača.
Duhovna li spoja
u duši bez plača
i već nisam svoja.
Ti me Duhom preobrazi
u
svoj svojoj slavi
i u milosrđu me izrazi
k'o leptira na toj rosnoj travi.
Hvalit ću te u tvom Gradu
gdje si svjetlost sama
i u duši kojoj snažiš nadu;
stanovati sred tog plama.
Duša lagana i sretna
s miomirisima jedinoga Dana,
za tobom ću biti uvijek sjetna
jer ti nisam više strana,
sve si poduzeo
da me preobratiš,
grijehe si mi oduzeo
da me k sebi vratiš.
Ne vidjeh ni tko sam
u tom oceanu laži
gdje su pitali me što sam,
tko me ovdje traži?
Prah leptira meni nasu,
dobru mjeru od života,
lako breme prema spasu,
prepunom divota.
Sad sam ljudsko biće,
u tebi to, Kriste, znam
gdje mi tvoja ljubav sviće
gdje je vječan jedan Dan.
27.08.2024. 19:17
Ps 122 (121). Pozdrav Jeruzalemu
Vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom (Heb 12, 22).
Obradovah
se kad mi rekoše: *
»Hajdemo u Dom
Gospodnji!« †
Eto, noge nam već stoje *
na
vratima tvojim, Jeruzaleme.
Jeruzaleme,
grade čvrsto sazdani *
i kao u jedno
saliveni!
Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja, †
po
Zakonu Izraelovu, *
da slave ime
Gospodnje.
Ondje stoje sudačke stolice, *
stolice
doma Davidova.
Molite
za mir Jeruzalemov! *
Blago onima koji
tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim *
i
pokoj u tvojim palačama!
Radi
braće i prijatelja svojih *
klicat ću:
»Mir tebi! «
Radi Doma Gospodina, Boga našega,
*
za sreću tvoju ja ću moliti.
Slava
Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako
bijaše na početku, †
tako i
sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Svijet sadrži mnogo dobra. Inače ne bi opstao. Dobro u svijetu je kao mrvice na tragovima i stazama koje nam je Gospodin ostavio kao svoje tragove da ga po tome dobru pronađemo i stignemo mu u susret. Čovjek koji ljubi dobro pokušava ga naći u svijetu, po trnovitim stazama lošega i zla, po svome osjećaju koji nosi za dobro i naslućuje ga te tako luta poljanama bluda i šumama pohlepe, težeći za onom jednom mrvicom dobra. I, ako je neki čovjek čuo loše o kršćanima pa ih izbjegava, Gospodin će ga tim mukotrpnim putom dovesti k sebi pa će svatko ljubiti ljude, shvatiti da ih ne ljubi zato što su oni nešto posebno nego radi Boga, a i radi sebe i svoje sreće, radi svojega dostojanstva i, na kraju, radi svoga spasa od zla, spasa u ljubavi prema Gospodinu.
Mnogi kršćani izbjegavaju loše društvo, a toliko bi grešnika mogli navesti na put obraćenja, ljude koji se ne snalaze lako jer nikad nisu čuli važnu riječ o Bogu, lijepu i dobru riječ, vjerski mudru riječ. To je puno više od onih mrvica po kojima ljudi tragaju za Bogom, a ne znaju zapravo za čime tragaju, niti tko im je zaista potreban i neophodan. Većina vjernika govori zapravo o zakonu, misleći na ljubav Boga, na duh zakona.
Tako se mnogi pogani namuče u životu da bi konačno pronašli smisao u krštenju, Euharistiji i ostalim sakramentima Katoličke Crkve.
Tradicionalni vjernici i kršćani su ponekad zakinuti za to iskustvo dobroga razlikovanja duhova, razlučivanja između bijelog i crnog, za iskustvo one oštre i tanke granice između dobra i zla. Dobro nikada nije samo, niti zlo nije nikada samo, uvijek dolaze u paketu, zajedno se tuku, bore i hrvaju u ovome svijetu.
Tako svakodnevica izgleda uvijek siva, a to potiče glad za senzacijama, za izrazitim šarenilom. Dugine boje se ne prelijevaju, one su uredno poredane i točno se vidi koja je nijansa pored neke druge nijanse. To je znak za obećanje Gospodinovo, znak za nadu. S Isusom Kristom nema sivila, nema kompromisa u našim savjestima.
„Hram ste Duha Svetoga ( 1 Kor 6,19)”, kaže sveti Pavao, leglo svega dobra i ljubavi pa neka se iz nas izlegne kakva veća mrva ljubavi za druge.
Sveti Pavao govorio je naprednim učenicima, a Isus često govori grešnicima i bolesnima jer veća je ljubav ukazati na jednu mrvu dobra i ljubaznosti nekom grešniku iz lošeg društva nego paziti na svoje usavršavanje u dobroti na taj izbjegavajući način. Sjećam se psalmista koji kaže da svojim ljubljenima Bog u snu daje, a ne po trudu i brigama oko njihova savršenstva (Psalam 127,2). Dobrota se valjda ne mjeri izbjegavanjem ljudi jer je to osuda za duše koje uopće ne poznajemo ili ih se sjećamo po svojim predrasudama.
„Uzalud
vam je ustat’ prije zore
i dugo u noć sjediti,
vi što
jedete kruh muke:
miljenicima svojim u snu on daje.”
Svi smo mi i grešni i sveti. Obratimo pažnju na pogane i loše ljude svojom svetošću, a ne svojom grešnoću.
Ideologije su, naravno, oličenje zla i nisu nam ni malo privlačne, ali ljudi neke ideologije izgledaju slični nama. Svi smo slike Boga, pokvarljive i izobličene. Ali puno molimo, živimo urednim sakramentalnim životom i pažljivo čuvamo svoj život da ga ne bismo izgubili. Je li naša molitva kvalitetna, uporna, strpljiva i molitva u ljubavi? Zar nemamo osjećaj da smo spašeni, privilegirani? Pa, što nam je onda činiti, tovariti se rezervnim uljem za naše svjetiljke, rezervnim molitvenim zazivima za svaki slučaj, da budemo potpuno sigurni u svoj spas? Ta, kako ćeš se spasiti bez drugih ljudi koji nisu još spašeni?
Kontemplacija na čast svete Monike i njezina sina svetog Augustina, 26.08.2024. 21:46
Često mi se dogodi da, nakon zatvaranja Biblije, ne mogu, a da ne gledam i dodirujem tu Knjigu kao prijatelja i živo biće.
Biblija nije bilo koja knjiga, nije samo knjiga, ona je najmudrija i najpovijesnija slika Isusa Krista, do kraja i u potpunosti ispunjena Duhom Svetim što ga otkriva i u vjerniku, čitatelju, mada čitatelj i vjernik nije možda prije bio svjestan Duha Životvorca u sebi.
Da, otkrivam Isusov Duh u sebi, ali također se nalazim pred Duhom koji je meni nasuprot.
Knjiga može izazvati emocije, veće ili teže, ljepše ili uzvišenije nego bilo koji čovjek kojeg poznajemo još od prije čitanja Biblije i čak tada kada upoznajemo ljude nakon čitanja.
Knjige to zaista mogu, ali Biblija osim toga može razgovarati s onim tko sluša Božji glas, ona nas dovodi definitivno do Krista, jednako kao i molitva, odnosno istovremeno.
Kad čita, čovjek može čuti sve što čita svojim unutarnjim sluhom. Tko čuje prispodobu ili opis nekog događaja iz Starog zavjeta, nađe se u razgovoru sa sudionicima toga događaja, a sve u Gospodinu. Tako se Bog otkriva vjernicima kroz Sveto pismo.
Knjiga o Joni, omiljena tema mnogih vjernika koja služi za kontemplaciju vjernika i Katoličke Crkve, otkriva uvijek nešto novo o Joni, proroku. Otkriva nam da čovjek, u bijegu od svoje savjesti pati i jako se muči, sve dok ne izmoli pred Gospodinom svoje vapaje, a Gospodin ga tada podsjeća da jednostavno prestane bježati od nevolja i prihvati svoj križ, onakav o kakvome mu govori njegova vlastita savjest. Kada čovjek prihvati svoje nevolje kao Božju volju za dobro toga čovjeka, muke prestaju i čovjek tako izvršava Božju volju koja nikada nije na štetu vjernika već na spas i posvećenje. To se sve događa u Crkvi, tijelu Kristovome, ali i duboko u najskrivenijim dijelovima ljudske duše koji se otvaraju kao što se otvara knjiga u kojoj sve jasno piše. Veo se podiže i otkriva dubine osobnosti ljudske pomoću kojih možemo zaploviti prema dubinama Isusa Krista.
Naravno da i događaji Izlaska neprekidno potiču vjernike na promatranje oslobađanja iz ropstva pod Mojsijevim i Aronovim vodstvom. Mojsije nije bio dobar govornik, a morao je pred faraona da se s njim pokuša nagoditi oko odlaska hebrejskoga naroda u pustinju. Bogu koji se pokazao u svjetlu gorućega grma, to nije bio ni najmanji problem. Predložio je Mojsiju da bude kao Bog prema Aronu i da Aron bude kao svećenik i prevoditelj narodu i faraonu. Poslije svega, nitko se gotovo i ne sjeti Arona koji bijaše vrlo koristan u pregovorima koje je vodio sam Gospodin s faraonom i svi se uvijek pozivaju na Mojsija koji izvede narod iz ropstva u pustinju. Značaj Mojsija bijaše velik, ali i slijepa vjernost i poslušnost Aronova pomogla je oko tih događaja, odnosno oko tumačenja svega što se događalo.
U pralikovima vidimo i susrećemo živoga Gospodina, kao što u Izlasku kao praliku velikoga krštenja Izabranoga naroda vidimo Isusovo krštenje koje nas uvijek podsjeća na naše krštenje ili na krštenje naše djece. Krštenje vjernika je oslobađanje iz ropstva svakoga, baš svakoga koji se krsti, a koristi mu i velika vjera i poslušnost prema tumačima Svetoga pisma, odnosno osluškivanje Božje volje. 25.08.2024. 17:52
Ne treperi, dušo, bit će tu
Kralj tvoj što ga hoćeš spominjati,
junak što ti sluša molitvu
kojom ne staješ po srcu njemu rominjati.
Svagda tu je, dobro znaš i osjećaš
kako hrabri svaku tvoju pomisao,
svaku gestu kojom oboje vas podsjećaš
da su muke temeljni vam smisao
u kojem ste jedno biće, živi bitak,
postojeći, prisutan u svemu;
on je Riječ u krvi, za te nektar pitak,
vino kušnje, gorko dok ne počineš u njemu.
Svak je Kralju srodan, ljubav veća,
koji poznaje tu žal i bijedu nemoći
kad se preda život i odbije sreća
da bi plodnije mu bilo sjeme mračne noći.
Evo ga u tijelu tvome, krvlju kola
i treperi s tobom k'o u getsemansko vrijeme.
Počini na kamenu ta žrtvenoga stola,
prisjeti se Isusova pota, samrtne mu treme.
On te tješi uskrsnućem, svojom slavom,
jači je od anđela i ta svijeta trula.
Osvrni se ka gozbi na tom nebu plavom
gdje u božanskome gradu otvara se Marijina kula;
predaje ti vrata svoja, sina svoga, Krista
da mu budeš udio i kći,
da ti, dušo, haljina od lana bude čista
kao dječja vjera što u tebi vri.
24.08.2024. 16:30
1. Vjerovati da ima Boga
Svi ljudi vjeruju ili se nadaju da ima Boga.
Mnogi ga poistovjećuju s kaznom pa, kad vide da je netko nastradao, zaključe: „Aha, ipak ima Boga”, misleći na Boga koji kažnjava zločine i kojega se potrebno bojati, od kojega treba strahovati.
To je najprimitivniji oblik vjere. To je često prvi razlog zbog kojega je potrebno vjerovati, kažu mnogi svojoj djeci, da Boga ima. I da taj Bog donosi kaznu. I da je kazna neophodan oblik odgoja.
Ali, što Bog želi postići time što se našao na križu, što Bog radi na križu, to se ne pitaju ljudi koji traže za sebe svoja prava, a za druge traže kazne.
2. Vjerovati u Boga
Ako već vjerujemo da Boga ima, moramo imati povjerenja u njega. A to je teško kod Isusa koji je umro na križu, u mukama i patnji. Nekima je to dokaz da su lude oni koji vjeruju da može postojati pravda iznad svake pravednosti, a to uključuje i kazne. Jer, čak i sam Bog je podnio tešku kaznu, a neizlječivi su optimisti koji kažu da je Isus uskrsnuo od mrtvih. To ljudima nije nikakav dokaz, a nije ni dokazivo, da pravde ima jer Bog mora da je pogriješio.
Cijela Biblija govori nam o opraštanju zaslužene kazne. Isus je Sin Božji koji oprašta sve. Zato i jest na križu. Jer je preuzeo sve krivnje i kazne na sebe, uputio se dragovoljno na križ, iz ljubavi prema čovjeku, prema svim ljudima, svima je uzeo grijehe. A grijesi nisu zaslužili kaznu nego grijesi su uzrok smrti i propadljivosti ljudskih stvorenja. Grijesi su rezultat pesimističkoga načina života, smrt zbog udaljavanja od Boga, ma koliko se nadali da Boga ima jer tko gleda na Boga kao na onoga koji kažnjava, ne može shvatiti da je čovjek uzrok svoje smrti jer ne vjeruje u Boga, ne u takvoga Boga koji oprašta grijehe, poništava ih. A Isus je usmrtio našu smrt od grijeha jer je on savršeni Svetac Božji i za njega kazna ne postoji jer on grijeha nikada nije imao. Takav se čovjek nikada nije našao na zemlji, koji bi bio bez grijeha i koji bi umjesto svih ljudi podnio posljedice grešnosti i pokvarljivosti ljudske.
Blažena Djevica Marija nije grešno stvorenje, ona je jedini ljudski stvor koji je bez grijeha, ona je Bezgrešna i, kao žena i Majka, podnijela je svoju Kalvariju pokraj muke svoga Sina Isusa.
Imati povjerenja u Boga, vjerovati u Boga je uzvišeniji oblik vjere kršćanske. Vjerovati u njegovo uskrsnuće i u to da je otišao na križ radi nas i našega spasenja te poslije, nakon što je dao svoj božanski život za sve nas, uzeo svoj život opet k sebi, uskrsnuvši od istinske smrti da nikada više ne umre, također kao i mi svi koji vjerujemo u Boga.
3. Vjerovati Bogu sve
To nas povjerenje i upoznavanje Boga kroz Sveto pismo i po kršćanskoj vjeri i tradiciji te po učenju Katoličke Crkve dovodi do toga da jednom, u molitvama i kroz sakramente, po Milosti s nebesa, povjerujemo Bogu sve.
Vjerovati Bogu jest savršeni oblik kršćanske vjere, imati odnose s Bogom u kojima cvate ljubav i međusobno povjerenje što se oblikuje u kušnjama i strpljenju. Tada vjernici doživljavaju pravednost i milost Boga na koje uzvraćaju vjerom i nadom, nadom i ljubavlju koja sve tajne otkriva i zna. 23.08.2024. 22:11
„Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama.” 1 Pt 3,15
Duša u duši, jedna Gradnja,
svetac do svetice, zidine čvrste
i temelji strašni, neoborivi.
U ognju Duha duboka sadnja
svih onih koji se njime krste,
tisuće tisuća nerazorivih
jer svak je u svakome plod
i svijetli odraz Mladoga Sunca
što iz nutrina svoju ljubav širi
za sve svoje, sav ljudski rod,
čak i za onoga koji bunca.
Proljetni povjetarac lagano piri.
I kamenje će radije viknuti,
i kamen bi postao sami med,
i zdenac duboki, bez kraja;
a čovjek za grijeh će kobno kriknuti
ako ne vidi ljubav, mir i red,
volju Boga što teče iz raja.
Pronađi me, dušo, naklonost moju
i ruku priznaj na ramenu svome,
mada će biti možda i gruba
jer silno želim te kao mač u boju,
kao šapat zlatni u Gradu tome,
dijamant od sunca što drži se ruba.
Spoznaj mi tugu, i očaj, i pad
koje mi dadoše jednom, odoru ranu;
spoznaj mi čežnju iz nutrine
da svilom obavijem duhovni Grad
u kojega svi osim mene stanu.
Ti poznaješ već mi vis i dubine.
Sjeti se ljubavi, pjesama, svega,
i obećanja koja u Bogu se tope;
ne gledaj nevjeru i ne ispaštaj
već sjeti se barem bilo čega
kada se sveti svi svetinjom škrope;
sjeti se maslina, palmi, i praštaj.
Janje moje, Janje pomirbeno,
vječni sjaju sveg života moga,
samo dio ove sreće da Ti kušam!
Da Ti svoju suzu predam, Stijeno
što je priznajem za svoga Boga,
samo slavit će Te moja duša
koja svetima se obraća u slavi
što je dosegnula čak do nje
kao nečujno koračanje u sjeni.
Svaki puta kad se neki svetac javi,
ona klecne i zadrhti, vidi sve;
velike si dare poklonio meni.
U tom društvu spoznah ja u času
što je ljubav, što je mir i pravednost,
što je poniznosti strašan bedem.
Ti mene zaljubi, u me Duha nasu
da Ti gledam nevinost i čednost,
da zavirim u Tvoj prekristalni Eden.
17:03.2020. 07:01
Kao vihor brzi hrle
sivim i prometnim gradom;
nose pjesme vrle
i ne gledaju se kradom,
već se gledaju u lica
žestokim raspoloženjem,
premala im uska ulica;
svi ih zovu osvježenjem.
Viđaju se neprestano,
čak za kišnih dana,
kao prijateljstvo nevezano,
kao melem starih rana.
Nikad nisu sami,
tu su djedovi i bake
za suprotnost tami,
za osiguranje kvake.
Nitko ne zna čija su imena
tako zvučna i vedrinom obojena,
a u parkovima svaka stijena
njihovim je smijehom osvojena.
23.08.2024. 01:23
David pjeva Bogu i moli ga da mu stvori čisto srce, koje nije pokvarljivo, koje je nedužno, koje je pravedno.
Čisto srce je pravedno srce.
Čisto srce je ono svadbeno ruho koje svi moramo imati na vjenčanju s našim Kraljem. Na svadbenoj gozbi.
To znači da moramo čisto srce od Boga izmoliti jer ne možemo biti pravedni nikako drugačije nego po našoj vjeri u Gospodina koji nas pretvara u svoje sinove i kćeri pa postajemo kao Bog, ponizni, pravedni, čistoga srca, nedužni.
„Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših.
Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.
Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.
I nastanit ćete se u zemlji koju dadoh vašim ocima, i bit ćete moj narod, a ja ću biti vaš Bog. (Ez 36,25-28).”
Mi, nesavršeni ljudi, znamo ponekad ili češće postati oholi i biti zli, zli prema ljudima oko nas. Ali Isus poziva na svoju gozbu sve ljude, on je svoju božansku krv prolio za svakoga posebno i za sve nas, da imamo život u izobilju, a to bi bio častan i sretan život.
Ako je čovjek zao, ne znači da se ne boji Boga, da u Boga ne vjeruje.
Na svojoj gozbi Isus očekuje i siromahe i bogate, i vjerne i nevjerne, i zle i dobre.
Ljudi među sobom ne znaju i ne mogu znati kakvi su jer ljudsko srce poznato je samo Bogu. Među svima koji su pozvani na gozbu, Isus će primijetiti onoga tko nema svadbeno ruho, ruho ljubavi i vjere, poniznosti i straha, pravednosti i čistoće, duh istine i iskrenosti.
Ako, nakon svega što je učinio za ljude, Bog na kraju vremena naiđe na čovjeka koji je bez svadbenoga ruha došao na poziv njegov prisustvovati vjenčanju,
izbacit će takvu osobu van jer joj nije mjesto u kraljevstvu nebeskom.
22.08.2024. 05:55
Jedan je Pastir
i čuvar stada
čiji nam dolazi mir
i čija je nada.
Jedna je Kraljica
zemlje i neba,
pastira vladarica
koja daje od hljeba
da se nasite
svi dobri i zli,
da se zasite
ovce i ovčari,
pravedna ruha,
opranih odora,
u Pretvorbi kruha
što silazi s gora.
I ruho svadbeno
ruho je pravednoga,
u Krvi oprano
Krista jedinoga.
U vjeri i sjaju
stižu kolone
prema raju
da se poklone.
Tko radi po svome,
ne pozna Krista
i ne zna mu grome,
nit' srca čista.
I nije prav,
i nije ravan,
k'o lijeni mrav
sanja bit slavan.
Ta, pastir je,
valjda najbolje zna
što dobro je,
a tko je od zla.
Ruha nema i ne voli,
ne ljubi Pastira,
sebi priprema i ne moli,
i pun je hira.
Da zamoli Gospođu,
možda ga spasi
jer dani prođu
i nestaju klasi,
ne vidi Boga
i plač je svuda
kao od Zloga,
od prevare, bluda.
Tako će biti
na kraju svijeta,
suze će liti
oholost kleta.
A prije toga,
Kraljice, reci
molbu za Boga,
grijehe preteci.
21.08.2024.
