Stijena ili pijesak?

 

„S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im:

»Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!

I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«

»Tko od vas, nakanivši graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti:

da ga ne bi — pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti — počeli ismjehivati svi koji to vide:

‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’

Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća?

Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.«

»Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«Lk 14,25,33”.

Jesmo li i kako razumjeli ovu Isusovu prisbodobu, odnosno primjer na temelju kojega Isus tumači svoje riječi o tome kako čovjek mora mrziti svoj život, odreći se obitelji i prijatelja?

Nismo, izgleda.

Prizivamo Gospodina u svakoj nevolji, slavimo ga redovno i izvanredno, izgonimo zloduhe u Isusovo ime, ali se ne možemo Isusu približiti niti za tren. Reći će nam: „Idite od mene, zlotvori, ne poznajem vas”.

Jer našim djelima i riječima ne slavimo Gospodina, ne činimo ništa na veću slavu Boga, nego za sebe i sve svoje. I solidariziramo se, svi takvi. Postajemo zajednice istomišljenika.

Ali kad te Isus pozove, ne pita te puno za tvoje mišljenje; znaš da te je pozvao i da mu je potreban tvoj odaziv što ga ti objeručke i istoga časa daješ. Ti si kao kamen i trnje, i onaj put na koji pade sjeme Sijača uzalud, na neplodno tlo. Oduševljen si Isusom, i to ti se računa, ali nisi Isusov sljedbenik. Tvoje oduševljenje splasne čim zakuhaš večeru ili kad moraš pripremiti djecu za školu pa im pomažeš kao da oni to sami ne bi mogli. Baviš se nevažnim i sporednim stvarima, a Isus očekuje ono oduševljenje njegovim pozivom.

„Divan si, Isuse, sve si mi dao, potrebno mi je samo još zdravlje; laku noć, Isuse.”

Eto, i na to se svodi želja naša da sjedimo s desna Ocu u kraljevstvu nebeskom, a čašu njegovu nismo ni ispili. Nismo uzeli u obzir da se ne možemo odreći svojih prijatelja koji bi nas zamrzili kad bismo postali sljedbenici Istine, kad bismo krenuli Putem na kojemu ćemo takav križ uvijek imati i na kojem ćemo slijediti Isusa. Nismo uzeli u obzir da je Isus Život i da nema ništa vrijednije od toga i nitko važniji od Isusa.

A rekli smo mu: „Da, Isuse, idem za tobom.” Nismo dobro proračunali jesmo li u stanju slijediti Isusa, do kraja i potpuno jer Bog nam se daje sav i potpun kako bismo dosegnuli kraljevstvo nebesko, a tada bi i drugi krenuli za nama i opet bismo bili zajednica. Ovako se kao kršćani samo mrzimo i posvadimo, ogovaramo i zavidni smo, ali se ponosno ispovijedamo i zajedno blagujemo Gospodina da bismo dobili snagu Duha Kristovoga.

Da, moramo proračunati što možemo i na što se možemo obavezati. Ako nemamo snage, dogovorimo se za mir s Isusom, ali ga ne moramo nikada prekršiti ili se početi hvaliti kako smo lukavi i uspješni.

Još je gore kada postaneš oduševljeni kršćanin pa onda skreneš u neku sektu ili ideologiju; počinješ razmišljati zemaljski i ljudski umjesto da se držiš staze Gospodinove, Zakona, mise i Svetog pisma.

Takvi su oni koji ne mrze sve svoje, nikada svoju djecu i prijatelje neće ničemu naučiti, niti će ih dobiti natrag u Božjem milosrđu. Takvi su oni koji se zovu Isusovim imenom, a ne izdrže niti jedanput godišnje posvetiti se Bogu već ga samo komercijaliziraju.

Pametan čovjek razmisli hoće li graditi kuću na toj stijeni gdje može slijediti i upoznati Isusa ili će graditi kuću na pijesku svojih afektivnosti i emotivnosti koje su samo privremeno oduševljenje.

Ako ne možeš, nemoj se bacati u zavaravanje.

Ali ako misliš da bi mogao ići za Isusom uvijek s jednakim oduševljenjem, izgradio si kuću na čvrstim temeljima. 31.07.2024. 05:26