Začudo, vjetrovi slabi, vrući
daju privid svježine, lakoće.
Živi se danas jednako pjevajući
kad sati su puni svake gluhoće,
osim jedne, a to si, Kriste, ti.
I na vjetru što prostor mi pali,
i na toj žarkoj zračnoj vatri,
tvoja ljubav mi moždane kali,
srce me vuče u tvoje dvore,
do Emausa na šetnju onu
gdje iste vatre u duši gore,
gdje Pismo je oganj na tronu.
Tu ljubav raste, istina cvate,
a tako je neodoljivo lijepa.
Trošim svoj život samo na te,
mada mi put je ulica slijepa
ili baš zato, jedina uzdanice,
stijeno kristalna i sva čista
kao i ljeti sve ove nesanice
koje mi donose nadanja ista.
Proći će sve pjesme moje,
životopis i ljubavno pismo,
a bolje se čuju riječi tvoje
kao da nikad se razišli nismo
jer i u grijesima za tebe gorim
i dok se događa medno kajanje
dok svoje slaboće ti govorim
i kada prolazi svako zdvajanje.
Poslije se susrećemo kao novi,
uvijek drugačijim putem prolaziš.
Zato mi nastaju stihovi ovi,
znam da u slavi uskoro dolaziš.
13.07.2024. 23:20
No comments:
Post a Comment
just do it