Ime vječno

 

 »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.« Otk 2,17

Bog je Duh.

Čovjek vjernik je hram Duha Svetoga, svaki čovjek ima duh i dušu, tijelo koje je građevina u Gospodinu. Ljudi čine svetu građevinu – hram Božji na nebesima. Vjernik je kao živi kamen ugrađen u taj nebeski hram koji je sastavljen od samih plemenitih metala i dragoga kamenja, ali je samo jedan najplemenitiji – to je bijeli kamen, kamen čistoće i vjernosti kakvoga Gospodin udjeljuje samo pobjednicima nad djelima đavolskim, nad grijesima. Dobiti bijeli kamen slično je, ali puno je više nego osvojiti zlatnu medalju ili Nobelovu nagradu. To je, dakle, vjerojatno izuzetna rijetkost, dobiti takvu nagradu, a sigurno je posjeduje Gospa koja se zove Bezgrešno Začeće. Taj kamen na sebi nosi, naravno, ime pobjednika koje znaju samo pobjednik i Gospodin. To je ime vječno i skrivena mana, Kruh koji je s neba sišao – Isus Krist čija riječ nikada neće uvenuti, niti nestati i koji je zapravo Riječ Očeva od koje svaki čovjek stvarno živi. Riječ je znak za misao, za duhovnost.

Koji je smisao života vječnoga?

Rekli bi mnogi: to je ljubav vječna. To je ljubav koja je vječna, to je vječnost koja je Ljubav sama, naš Bog i naša uzdanica. To je Zakon koji je riječ Boga. Bez toga Zakona postojanje i život ne bi imali smisla, ni reda. Kako bi to bilo kad bi mnoge stvari bile relativne, a gotovo ništa tako apsolutno i potpuno kao što je ljubav, istina, životnost i osobnost, identitet i duševnost?

Svi vjernici Kristovi zovu se njegovim imenom, zovu se kršćani, ali svatko je slika Boga i nosi osobnost i osobno ime.

Baštiniti ime vječno sigurno znači također biti slavan, imati slavu vječnu, neprolaznu, a to je valjda najveće blaženstvo i sreća u služenju Gospodinu i onima koji su potrebiti sve veće ljubavi kao što su anđeli nebeski, ali puno bolje, više i ljepše.

Zašto se Isus dao krstiti vodom od Ivana Krstitelja?

Ne samo zato da bi učinio prvi korak u preuzimanju naših grijeha na sebe već i zato da, između ostaloga, potvrdi značaj Ivana Krstitelja kao najvećega proroka koji je Isusu imao čast biti navjestitelj i prethodnica. Reklo bi se da je Krstitelj dobio bijeli kamen i riječ Isusovu kao odlikovanje i potvrdu svoje slave.

Kasnije je Otac krstio Isusa ognjem Duha Svetoga, križem Kristovim i Mukom koja nas je sve izbavila od smrti vječne. Tako je sažetak naše vječnosti Isus – Bogočovjek. Zbog njega ćemo svi postati dionici božanske naravi, bogovi kakve sada ne možemo ni pojmiti, djeca Boga, sinovi ljubljeni.

„Zatim nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im – napose uglednijima – evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud.” Gal 2,1-2

Naravno da nije lako osvojiti nagradu. Ona povlači za sobom trud, muku, čak i smrt radi višeg cilja, a to je u Isusovom životu i djelovanju volja Oca nebeskoga i izvršavanje te volje. Zato što je izašao kao pobjednik, Isus je Pravednik, za razliku od nepravednika i grešnika kojemu je vlastita volja jedino važna.

Svi uskrsavamo i u mogućnosti smo zaslužiti vječni život u blaženstvu kao nagradu te dobiti vijenac života.

Da bi kršćani mogli vršiti volju Oca nebeskoga, moraju čuti Božju riječ.

Zaista je teška i velika trka vršiti volju Boga, spoznavati Božju volju i uzgred se čuvati grešnih prilika. Ova je kontemplacija na čast vjernim benediktincima koji su bili neumorni prepisivači svetih tekstova i pravi čuvari pisane riječi Božje. 11.07.2024. 11:30