Svjetlo proviđenja

 

Bojim se da ti neću znati reći

gdje sam bila, kako čekala sam noći,

kako mi je bilo preko blata prijeći,

kako čeznula sam otići i poći.

Strah me da ću ostati bez daha

jer sam šutljiva zaista, kao plima

koja šušti rijetko, tiho, tako plaha;

i da će me prevariti moja rima.

Znaš li kad su svjetla noću upaljena

i kad glazba dopire do žala,

kako mi je duša blaga, osamljena

kao da sam ona zvijezda mala?

A gledat ću u tebe i u tvoje lice,

tako zaneseno mojim sretnim smijehom.

Kao maslina što čeka kljun od golubice,

ja pomirit ću se s oproštenim grijehom.

Zaista me uvijek muči preveliko divljenje

prema tebi, prema tvome djelu strašnu,

čisto srce, tvoja Milost za življenje

i tvoj pogled koji ima tu ljepotu jasnu.

Tvoja riječ što mjesto mene zbori

i tvoj glas što prodire do srži

i do svega od čega mi srce gori;

ti znaš sve što mene drži,

što nas sjedinjuje od krštenja.

Znaš i sve ono što je prije bilo,

sve zbog tvoga, Oče, proviđenja

koje čini da sam ti stvorenje milo.

14.07.2024. 19:20