Nevidljiva ruka spušta se na me
poput omorine guste,
a dah povjetarca sjeda na rame.
Strašne su, lijepe minute puste
kad u samoći ćutiš oluju,
a nikoga nema u zaklonu tom
i nikakve uši ti srce ne čuju,
mada već slutiš veliki lom.
Netko na tebe misli ili te sanja,
možda te zove u molitvi svojoj
i, kao što srce se u vijeke klanja,
tako se zbori o brodici tvojoj.
Da toga nema, da se ne moli,
svijet bi pomračio čitavo tlo
ove zemaljske sreće i boli,
raslo bi, bujalo svako zlo
što nije od svetaca, niti od Boga
koji održava dobro po svuda,
ljepote svemirska kruga toga,
spašava djecu od smrti i bluda.
I ljudi se množe, i Crkva se širi
što je tim Duhom pronosi Bog
da tamjan uvijek i svugdje miri,
pali se molitvom puka svog.
I Riječ se susreće, i Pismo se čita,
Milost se blaguje Isusa Krista.
Netko za tebe moli i Boga pita
dok te oluja odnosi poput lista.
08.07.2021. 17:58
No comments:
Post a Comment
just do it