„Radite,
ali
ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život
vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji
jer njega Otac –
Bog – opečati (Iv 6,27).”
Bog je naš svet i svake slave dostojan.
Bog je naš zajedništvo u ljubavi.
Bog je naš vječni stvaralac.
Bog je naš stvorio nas na svoju sliku.
Bog se naš utjelovio u krilu Bezgrešne Djevice i postao čovjekom.
Hodao je zemljom čineći dobro i stvarateljski radeći činio je čudesa.
Ljubav nam je iskazao na križu gdje je razapet radi našega spasenja i poslije smrti uskrsnuo radi našeg uskrsnuća.
Tko nije svjestan svoga dostojanstva u Gospodinu, taj je u opasnosti od oholosti, nije sposoban za zajedništvo u poniznosti, a niti za kreativnost u radu. Tako oholost, požuda i pohlepa postaju prokletstvo.
Što preostaje čovjeku koji ne vjeruje Isusu?
Taj je nesretan i neprekidno čezne za priznanjem, manipulira ljudima umjesto da ljubi u predavanju sebe i pokušava mukotrpnim radom naći sebi nadomjestak za svoje nesposobnosti koje izviru iz nedostatka vjere, iz nedostatka veze i razgovora s Bogom.
Rad nije stvorio čovjeka zato što nije dostojanstven i kreativan već je samo radi profita. Stvarateljski rad pri kojemu se čovjek zauzima čitav i kompletan da bi ostvario i dao sebe, nalik je radu Oca našega na nebesima koji 'po čitav dan radi' i tim radom zapravo neprekidno stvara i čini sve novo.
Ljudski rad je slika i prilika osiromašenoga čovjeka koji sebe gleda kao što gleda predmete i alate, koji se klanja idolima i oponaša ih, koji ne zna koliko je veliko postojanje i koliko je značajan svaki ljudski život. Takav rad ne daje stvarna ploda, ne daje mira i odmora, ne dovodi do reda.
Radi li čovjek tako da je svjestan svoga dostojanstva, svoje važnosti pred Gospodinom kojemu se podlaže čitav i s kojim se dogovara što će i kako će učiniti, tada je praktično rješenje čovječanstva molitva i rad.
To je shvatio u svome pustinjačkom iskustvu sveti Benedikt i njegovi sljedbenici u Gospodinu, to je shvatio i sveti Franjo te mnogi drugi ljudi koji postadoše redovnici, monasi, svećenici u životu zajednice i u čistoći duše, duha i tijela.
Zato su sva pravila teoretski tako sastavljena da naglašavaju molitvu, umjerenost, zajednički kreativan rad i učenje i s ciljem da također očuvaju djevičanstvo i čistoću i urednost života.
Dostojanstvo je ljudsko neizmjerno, pred spremnošću Gospodina da ljubi čovjeka preko svake mjere čini čovjeka izuzetno poniznim i jednostavnim, zadovoljnim i sretnim, marljivim i umjerenim. To je mudrost života u vjeri kršćanskoj. To je univerzalnost i vječna novost kršćanstva u ovom grešnom i izgubljenom svijetu ratova i nereda.
To dostojanstvo donosi sposobnost čovjeku da ljubi kao što ljubi Gospodin Bog. To je veliko obraćenje za svakoga pojedinca, ali i za čitav svijet jer u tome dostojanstvu se gubi potreba za nagomilavanjem imanja, gubi se glad i žeđ jer je novi čovjek sretan i zadovoljan, a Bog mu se daje za hranu i piće. Čovjek postaje istinski sretan u dubini duše, siromah Blaženstva koji iščekuje novi život u kraljevstvu nebeskom gdje se također ulaže napor stvaralačkog rada i učenja o nebeskim stvarima, o Bogu, o ljubavi, o istini jer kraljevstvu nebeskome nema kraja i tamo se ljudi spajaju s Gospodinom u vječnoj dinamici nadogradnje od koje sve postaje uvijek novo.
U tome i takvom dostojanstvu svaka ljudska osoba postaje svjesna da je na svijetu brak radi potomstva i da u toj ljubavi ne postoji nikakav lažni ili pogrešan razlog za liberalizam jer spolnost je životna energija koja dolazi od Božje ljubavi za čovjeka te se ostvaruje u vjeri i u kraljevstvu nebeskom gdje prožima ljudsko biće i njegova djela, njegov rad, uloženi napor, ulaganje sebe samoga i čitavoga.
Zato je potrebno obraćenje čovječanstva, da bi se čovjek riješio prokletstava oholosti, lijenosti, požude, ljubomore, pohlepe, zavisti i neumjerenosti i pretjerivanja zbog neispunjenih temeljnih ljudskih težnji koje mu je ugradio Stvoritelj.
Tako sve što čovjek učini postaje lijepo i dobro, a svaki čovjek je dijete Božje koje dostiže savršenstvo i u tome ostaje uvijek i kompletno blažena i sveta osoba. 11.07.2024. 02:35
„Isus im odgovori: »Otac moj sve do sada radi pa i ja radim (Iv 5,17)
No comments:
Post a Comment
just do it