Toliko sam lijepih snova ostvarila
i toliko nezaboravnih trenutaka se zbilo;
toliko me sudba ova podarila
da ne znam zašto me je tako dugo bilo.
Svi su rekli da sam sebična i hladna,
a moj Bog me drži bez grižnje savjesti
sve dok ima barem malo sunca skladna,
sve dok od te potrage se valjda ne osvijestim.
Tada bit ću žalosna u predvečerje
jer mi više skoro nitko oko mene nije star.
Tada će me postaviti kao stalak za perle
tamo gdje svi žive stari kao neki ormar.
I o tome zapravo samoći pripovijedam
čitavo, svo vrijeme životne mi sile:
da su grozni grijesi koje ispovijedam,
da su samotne mi često noći bile.
Ne znam zašto pogledi me vuku
uvijek negdje prema zalascima
koji svijetle jedini u muku.
Ne znam zašto vrat mi slab ne klima.
20.08.2015. 18:21
No comments:
Post a Comment
just do it