Odbjegli leptirići

Tužne noći usamljene

uz radio neki što samo smeta,

tužne bez misli noći,

bezvoljne i uramljene

nekim svježim daškom ljeta,

pusti pakle, kad ćeš proći?

Razdor što ga unesoše teški zbor

i neka otežala stara rana

sada peče jako kao neko rasputavanje

uzaludnih nada koje ne prekide niti romor

kao ravan tijek nečujnoga plana

o sigurnom uništenju jer čemu davanje

i nuđenje ruke ljubaznice, pomirnice

kad te vijekom traži svatko sve to više,

sve to teže uzaludne porođajne muke?

Dokle treba izbjegavati si posrednice

leptirice, dašak što se u grudima njiše

i tako izvjesno najavljuje odbijanje ruke?

Tužne noći buduće, neslućene,

hoćete li Boga zazvati i dovesti,

kada ćete Ljubav moju malo umiliti,

moje rane dane sadašnjosti upućene

kad sam znala i molitve isplesti?

Zar sam ipak morala procviliti?

19.08.2015. 00:58