Nemam baš ni jednu poetičnu ideju,
uvijek pišem zapravo u prozi;
ta me rima vuče kao slovo na displayu
makar znam da su sve to lažni bozi.
Čovjek uvijek ima po nešto za reći,
ali često uopće ne kaže ništa u poanti.
Zbog poetičnosti možeš čak i slavu steći,
moja jednom ostala je na ledenoj santi.
Znaš li da je Gospod Bog romantičan,
da su zvijezde Njegove nam sjemenke
da ih čovjek gleda i postane poetičan;
znaš li da mi šapuće kroz ušne stijenke
i da me na razgovor izaziva u toj tišini?
Pjesma moja uvijek molitva je sretna.
Znaš li da mi samo Bog nikada ne hini
i da moja tuga zbog Njega je spretna?
Izreći poantu, a imati još i stila
ne znači uopće pisati o ljubavi i duši
nego znači graditi si nježna krila
kojima preletim i po svjetlu i po tmuši;
znači naći se baš tamo gdje me srce vuče
pa gledati dolje gdje je vidik puno lošiji.
Puno strasti lažne u oči mi tada tuče,
puno napuhavanja na mojoj tvrdoj šiji.
Jutrima se budim puna dubljih osjećaja,
često takva u pjesništvo svoje zađem.
Tad se osjećaji ispoljavaju bez velika otežaja,
zato valjda pjevam da ih tu pronađem.
29.08.2015. 06:57
No comments:
Post a Comment
just do it