Kome da pišem stihove ljubavne,
kome pisati o duši siromašnoj
još od one godine pradavne
kada se nadala ljubavi izdašnoj?
Od ovoga stiha neće poteći med
jer zapravo krijem psovku i spazam
i postajem kruta i hladna kao led,
tada me iznutra muči sarkazam.
Davno je bilo kada je suzica ispala
i kad je zatreperilo srce blago i nježno.
Odjednom trauma neka dušu isprala...
a biti pjesnikinjom izgleda neizbježno.
Srce je sve moguće ljubavi otjeralo,
otvrdlo kao onaj dosadni kamenac.
Samo je sebe obimno opjevalo
i na sve pjesmarice položilo vijenac.
Ponekad duša okrivljava druge,
a samo Bog joj govori da se potrudi.
Nema tu niti žaljenja, niti tuge
jer čovjek ponekad od prve poludi;
prije nego što osjećajna suza krene,
nastaje oprez i strah, i velika praznina.
Možda je dobro da to zahvati i mene,
lakše je nego trpjeti bolnih mračnina.
Kome da pjevam ljubavne balade
kad sam nedavno pristigla bliže Bogu?
On mi je poveo sve ljubavi mlade
i sada se vraćati više ne mogu.
24.08.2015. 03:35
No comments:
Post a Comment
just do it