Ponekad se sjetim one stare kože
kad sam sanjala o uspjehu, romantici
i kad Tebe nisam zazivala, moj Bože,
a tražila si odvjetnika svakoj parnici.
Uvijek sam nabrajala si svoje krivnje
ili bih si očekivala zadovoljštinu.
Zbog sitnica imala bih navale kivnje
koja tek u Tebi sasvim minu.
Zakoni su vladali u mojim sukobima,
sukobi u meni stalno su mi sijevali
jer žučljivost i ogorčenje ubilačku snagu ima.
Zakoni su ulja mi na vatru dolijevali.
Sve sam činila po propisima
i uvijek ostajala bi gorčina.
Nisam znala smjera svojim putima
nisam znala za uzroke zločina.
Sva sam bila rastrgana,
nitko učio me nije što su osjećaji,
što je savjest od Tebe mi dana,
i zašto razum krivnju taji.
Mislila sam: život nije pošten prema meni;
beznađe i očaj svu su me obuzimali.
Istina je uvijek bila nekako u sjeni,
da ju željno tražim ljudi nisu znali.
Sve je postajalo slično paklu u tom svijetu,
ali nisam htjela tako vjerovati.
Željela sam snove svoje vidjeti u letu,
ništa nije moglo utjehe mi dati.
Neki su mi pričali o potrebi ništavila,
o tom kako patnja ne bi smjela biti.
Istom kad se patnja najveća pojavila,
spoznala sam da mi važnije je ljubiti.
Sve što dajem Tebi, Bože, zaista je premalo,
ali Ti me vodiš, Ti me svu posvećuješ.
Istina je, u tom svijetu sve izgleda kao da je propalo,
ali Ti se, Ljubavi, nikad ne osvećuješ.
10.07.2015. 05:39
No comments:
Post a Comment
just do it