Ako netko dugo živi u velikoj tmini, gledanje mu može izgledati vrlo teško i može biti bolno sve dok se barem oči ne započnu privikavati na svjetlo. Tako se može dogoditi da neka osoba pokuša pobjeći vrlo često natrag u mrak. Primjerice, zatvara oči ili uši, pokriva lice, grči se, ne želi se suočavati sa svjetlom i, naravno, ne vidi odakle odjednom toliko svjetlosti dolazi.
Od puno svjetla rijetko se može izgubiti vid, puno češće se događa da netko namjerno izgubi dar gledanja, da ga sakrije, zakopa se živ.
Gospodar je dar života podijelio izabranima. Ne izabranima među istima nego izabranima iz bezobličja, iz ništavila, iz ničega. Predodredi Gospodar da će načiniti nešto, puno nečega i da će podijeliti dar svakom nečemu, dar života. Izabra Gospodar oblikovati žive osobe u potpunoj tmini pa ih započne dozivati poimence kako bi svi, jedan po jedan čuli to dozivanje i kako bi svatko spoznao da je živ, već prema imenu koje mu dodijeli Gospodar.
Tako počinje tapkanje i gužvanje u tmini. S vremena na vrijeme netko napipa zraku svjetla. Ponetko ugleda malu točku, svijetleću točku u tmini. I primijeti sebe sama, onaj dio sebe kojega mu obasja svjetlost. I primijete neki da vide još više sebe ako natapkaju nekako bliže onome tračku svjetla, a primijete i još neke u svojoj okolini, također obasjane djelomično onom svjetlošću.
Mnogi već tada umorni zastaju kao leptiri koji se odmaraju na nekom cvijetu. No, mnogi također uporno prate zraku svjetla iako je svjetlo sve teže i teže podnašati. Vide rijetke žive osobe ispred sebe, točno na onome tračku svjetlosti, vide ih bolje nego sebe, vide ih dobro osvijetljene kako su lijepi i privlačni. Kao slava. Kao da i iz njih neka svjetlost izvire. Kao da pomažu tapkačima u mraku da bolje pogledaju sebe i krenu prema svjetlosti još hrabrije i bliže.
Nema nikoga tko bi bio predodređen, a da nije i izabran.
Nema nikoga tko bi bio izabran, a da nije za pozivom krenuo prema svjetlu.
24.07.2015. 22:36
No comments:
Post a Comment
just do it