More bez mene kao samotnost,
neka dragovoljna i sva neka pusta,
ali kao sloboda bez uza.
Dim na pučini kao sramotnost.
Jednog mora svima puna usta,
ali to je more puno suza.
More suza koje izlaze iz kopna,
iz dubina tankih, kao ponornice
koje cure hladne kao led
dok ih zagrijava zemlje opna.
Nema takve svjetske pozornice
ni da teče samo mlijeko i med.
I kad prikupe se suze, već su vruće;
već su žarkom suncu priklonjene
pa sve dalje, sve to više gori.
Tako i na moru sastane se pruće
kako mamilo bi iskre ognjene.
Tada još i vjetar zaromori.
Nitko nema ovdje takve vlasti
oduzeti život ili život dati,
samo može zemlje Gospodar
kojeg anđeo na nebu časti,
koji život duši svakoj prati,
koji prati svaku poplavu i požar.
More bez mene kao užareni znak
da mi duša lako je zapaljiva,
kao poruka zadimljene pučine.
Bože dragi, čak izgorio je mrak.
Kiša ovdje lije mučaljiva,
iz oblaka crna žarka munja sine.
30.07.2015. 06:14
No comments:
Post a Comment
just do it