Porijeklo raspadanja

 U početku stvori Bog nebo i zemlju kako bi čovjek imao slobodu izbora i odluke za ili protiv Boga.

Tama, bezdani, vode postojaše kako bi čovjek mogao vidjeti kako je to kad ne zna za Boga, ali Duh Božji već i nad vodama je lebdio kako bi čovjek imao u sebi znak i potrebu za životom i ljubavlju.

Tada Bog stvori dobro (svjetlo) i rastavi sve u vijeke kako bi odredio suprotnosti, to jest okvire i oblike kao područje pogodno za život i razvoj čovjeka.

Početni stav čovjeka je stav povjerenja. Sve dok se čovjek ne razočara, dok ne uvidi da ga je netko iznevjerio, čovjek ne zna za oprez i sumnju, predumišljaj i provjeravanje. U početku se čovjek dao voditi Božjim uputama i bilo mu je dobro u raju, kod Boga. No, realnost jest da u suživotu sa Stvoriteljem postoji sve što čovjek može, ali i puno više. Čovjek se nikada ne može potpuno napuniti Bogom.

Jedan od velikih pokazatelja ljudskoga zdravlja je čovjekova znatiželja dok je jedna od najvećih ljudskih pogrešaka upravo ubijanje znatiželje. Znatiželja se ubija kada čovjek ne zna odgovore na svoja pitanja iako u molitvenom životu može postati zadovoljan, sretan i blažen. Znatiželja se prirodno razvija kada čovjek dobiva što preciznije odgovore. Samo jedan kratak odgovor na bilo koje pitanje može učiniti čovjeka zdravim i sretnim.

Čovjek u ponoru također može biti znatiželjan, može ga zanimati barem jedno pitanje: “Hoću li preživjeti i kako, da li ću izdržati i kada će padu doći kraj?”. Čovjek iz ponora može zvati u pomoć i to tako kako najbolje zna i umije. I tu znatiželjno i nužno razmišlja o tome kako obavijestiti druge ljude koji ga ne vide i ne čuju.

Čovjeka drugi mogu vidjeti i čuti, a da se on ipak osjeća usamljeno jer osnovne potrebe ljudske su u zajedničarenju. No, ne u onome zajedništvu gdje nitko nikome ne odgovara precizno na pitanja ili gdje nitko nema nikada nikakvo pitanje.