Jer ako tebe nemam, što mi preostaje,
čemu se može srce uopće nadati?
Da mi Bog od tvojih suza ne daje,
čemu tada od ova tkanja nešto skladati?
Jer ako tebe ne slušam i ne pamtim,
što će mi raznolikost sjećanja?
I ako samo u sebi plamtim,
čemu služe bezvremenska sretanja,
zar samo zato da čovjek opet pogine
ili da ishlapi kao jedna slana kap?
I zašto ljubav nikad ne mine,
zar je ona vječno tu samo kao tlap?
Zar je ovaj svijet i vrijeme, zar je to sve?
A što sa svim onim životom iznutra?
I kako znam, po čemu razaznajem sve,
sve ono što želim učiniti sutra?
Zbog čega se prisjećam zakona i reda
nego zato što mi je uredan dan?
Zar mi to nije rezultat misaonog slijeda,
zar mi nije taj razum od ljubavi izatkan?
I odakle počinje želja, odakle poticaj
na skladanje koje uvijek nalazi odaziva?
Zar se po grijesima prepoznaje raj
ili ga zaista svaka duša noćima sniva?
Zar sam te srela samo radi zaborava?
Ta, čemu bi onda vijekom postojala
ova zemlja i jutro, čemu uopće java
ako se nisam ljubavi udostojala?
08.07.2015. 04:35
No comments:
Post a Comment
just do it