Uopće ne znam zašto se srdim,
zašto me ljuti proboji brinu
prema ravnima pustim i divljim.
Zaista, samo divljake grdim
dok mi glavu ne skinu;
samo tako se osjećaju življim.
Zaista, zašto kad mogu se vratiti
u naš vrt i u mir plodonosni,
u naše živote što se skupljaju
i kad mogu te pitati i riječ ti pratiti,
pustiti svježi život kišonosni
dok mi prve kapi po staklu lupkaju?
I probilo je gromovlje mi usne napete,
stisnute od srdžbe i žalosti veće
pa konačno kao da sam proplakala
zbog premnoge duše, tako sapete
koja se nadomak paklu kreće
i kao da nikad nisam opraštala.
Ne , ne opraštam niti sada “velikanu”
jer ja mrzim, ja zaista mrzim.
Mrzim sotonu i grijeh, skrivalice razne
i bijeg od suočavanja kišnom danu;
i gotova napasti dok ne spržim.
O da, ja mrzim psovku i riječi prazne.
No, ipak, kiša je konačno pala
uz lijepu grmljavinu, sličnu mi duši.
Znaj da od toga ljubim te manje
nego što mrziti uvijek sam znala,
a da mi to revnost za Dom ne ruši
jer sam te kasno, kasno spoznala.
23.07.2015. 18:11
No comments:
Post a Comment
just do it