Bez vode i bez svježa zraka
što sam ja u izobilju svijeta,
tko sam tada ako nisam cilj potražila?
Opet stoji zrak i gušim se sred mraka
ovog sparnog, sušnog ljeta;
nigdje nemam prolaza, azila.
Zagađene misli, nemam gdje ih isprati,
u tom blatu duh mi ište zaklon
kao nigdje drugdje, nikad prije.
Ni cvijeće se tako ne može ubrati
jer nije za mirise zakon,
ni za iskušenja čizma nije
nego njegovati treba ljudsku dušu,
dati svakoj predovoljno prostora
na proplanku u sjeni stabla.
I u tami tjerat mora svjetlo tmušu
da ne gazi krivo ljudska postola;
Duha treba prosipati s nebeskog kabla.
Inače sam divlja, izgubljena, smotana
kako samo ljudska duša može biti;
niti ne znam gladi, niti usniti
jer mi treba samo Duh, samo osama
u kojoj ću nesmetano piti
da ne moram gorke pokore sniti.
Inače, što mi pjesma znači,
a što hvalbenica koja nema cilja?
Da li može pjesnik bez svog nadahnuća?
Kad odavde ni poruka ne zrači,
kako ovdje može itko naći milja?
Kako vatru potpaliti bez pruća?
28.07.2015.
No comments:
Post a Comment
just do it