Do posljednjeg daha

Isuse, nisi bio sasvim sam na križnom putu.

Žene su pobirale Tvoju krv.

Šimun Cirenac je prišao ponijeti drvo Tvoje.

Veronika Ti je pružila rubac.

Mnoge žene jeruzalemske plakale su kraj Tebe.

Ljubljeni učenik pratio Te je do kraja.

Rimski stotnik bio je sav uz Tebe.

Razbojnik na križu priđeTi sasvim blizu.

Majka Te Marija primi u svoje krilo.

I Josip iz Arimateje se pojavi od nekud da Ti ustupi počivalište.

Muškarci i žene, narod, učenik Tvoj, Rimljanin, zločinac pa čak i tajni sljedbenik Tvoj bijahu blizu Ti majke ljubljene. I to Ti je na određeni način bilo dovoljno. Dovoljno za malo nade. Jer ako u narodu ljudi o Tebi pričaju, ako vjerne žene postaju Tvoj jasan znak, ako neki muževi zastupaju Tvoju zapovijed ljubavi, ako Te samo jedan Tvoj učenik prati do kraja, ako samo jedan stranac uvidi Tvoje božanstvo i ako potajni obožavatelji iziđu k Tebi, imaš dovoljan razlog od sjemena toga razviti opće kraljevstvo nebesko u krilu Majke.

Jer ako poznajem samo jednoga prijatelja u životu, prenijet ću mu Tvoju vijest, a on će ju prenijeti drugom prijatelju koji opet ima nekog prijatelja pa se tako Radosna vijest dijeljenjem umnožava kao pelud na vjetru.

I ne može biti drugačije dok se sjeme ne proširi do na kraj svijeta i vremena jer Ti si Bog slavni i dobri.

I ne može se jedan čovjek spasiti sam. Ta, tko će mu pružiti ruku? Tvoje udove? I to spasenje ne može prestati dok ima samo jedan, posljednji čovjek kojemu treba ruka prijatelja. A prijatelje i saveznike imaju čak i najokorjeliji. Barem jednoga koji će ga povući onoga dana prema sebi, prema kraljevstvu nebeskom jer Tvoje je sjeme jedino nepropadljivo.

U onoj boli za koju nitko nikada neće znati kolika je bila, vidio si srca ljudi kojima si uputio svoju riječ “Žeđam” i s uzvikom napuštenosti, u kojemu je bio i tračak nade, prema Ocu nebeskom predao Mu Duh svoj.

Volim Te, Isuse.