Ne daj mi da te zaboravim

Ako odeš, pratit će me tvoji vali,

zanosi i onaj svježi zrak, i ptice.

Pratit će me stvari koje su svirali,

tvoje šale za usne moje, smijalice.

Sjetiti se tebe bit će bolno kao puti

koje vrlo često mi smo prelazili;

svega što nam nisu dali svi zakoni kruti,

sreću sanjati koju mi smo prevarili.

Ne idi iz moga srca, samo sutra pamtim,

ne idi iz misli mojih što se mire

s naletima zaborava kojim plamtim;

ta, znaš tko nam život odabire,

a mi ipak nismo tako slabašni, zar ne?

Sjećaš li se našeg zadnjeg razgovora,

našli smo se pod okriljem noći sparne,

a o prostoru i vremenu nije bilo govora

sve dok nismo jutrom našli rastanak.

Čitava života, tako si me prvo naučio,

treba samo zaboraviti opstanak.

Vraćaj mi se jer već davno tako si odlučio.

31.08.2015. 18:32

Za sve mozgove i duše

Za sve one koji noću pišu,

gledaju u tamnu stranu neba

i pod svjetlilima jedva dišu,

za sve takve jedan svemir treba.

Za sve one koji sanjaju na travi,

diraju si ruke i šapuću na uho

treba jedan perivoj, veliki i pravi;

za sve njih treba svečano ruho.

Za sve one koji traže kutak doma,

koji nose sa sobom prtljagu,

za njih potrebna je zaštita od groma

da se nađu na svom toplom pragu.

Za čuvare, oružare potrebna je kutijica

u koju će zatvoriti sve parole

i još jedna slijepa uličica

gdje će ostaviti svoje noćne more.

Za istraživače potrebna je sva sloboda

i još više odgovornosti,

a za djecu puno majki, očeva i roda

kako bi razvijali sposobnosti.

Treba jedno mirno more za sve moreplovce

kako bi doplovili na obale svijeta.

I divljina za tigrove, pašnjaci za ovce,

orlovima prostor za visine leta.

Za sve one koji traže smisao za svoje dane

i za one umorne, bolesne i potlačene

potrebna je Rana koja liječi sve ostale rane,

treba Onaj koji liječi mozgove pomračene.

31.08.2015. 04:54

Svagdašnja jadikovka

Kako je teško biti stihoklepkinjom,

kako je teško biti nemoćnom,

muški se svojim duhom trgati

pred imperativom biti pjesnikinjom,

pred inspiracijom premoćnom

s kojom mi je poziv se trkati;

gledati za svakim odlazećim srokom,

a brzo se sabrati u postojećem;

po savjetu nekom pisati na slijepo,

ali ipak pogledati malo skokom

ka obliku, imperativu ponajvećem

kako bi sve bilo još i lijepo;

stvoreno uvijek držati funkcionalnim

bez suvišnosti i s puno manjka

dok je odmah potom važna i estetika;

pomiješati znakovito s racionalnim

dok se duša još na stvaralaštvu sanjka,

a sve stoga što je najvažnija etika

pred kojom svi postajemo samo prah.

O, svjetlosti mi koja mi obasjava taj predložak,

zaskočit ću si riječ i misao svaku.

Imam kanal za asocijacije, to moj je dah.

Spustit ću se tada baš na svaki svjetla trak,

a iznjedrit ću samo pjesmicu mlaku.

30.08.2015. 07:49

Albatros

Dok nebo se zeleni, mora uzburkana

njišu se uglazbljeno svim galebima;

to je samo ritam koji rađa krila slana,

to je samo povremeni nalet plima.

Propadam kroz zračne struje

i tlakovi sa mnom propadaju,

a motori niti šume, niti bruje;

putnici se povremeno nadaju.

Uska repa, širom otvorena zamaha,

lako se visinama lelujam i oči odmaram.

Pijem srke razrijeđena svježa zraka

a po svojem rasponu od neba odudaram.

Istim ritmom kao da mi pogled prati

svaku strunu zračne mase

koju iznenada skrati i obrati

jer ja nisam putnik određene klase.

Krijem se i oblacima bijelim

jer na krilima mi crte crne kao ugljen.

Svaku zraku sunca odrazom podijelim,

zato lako bljesnem i pronađem plijen.

29.08.2015. 22:27

Popustile sparine

Ipak je ta kružnica bila vatrena

koja nije dala mira niti mravcu.

Smirila se igra živaca i paklena,

ponudila se igra na novome pravcu. 

Protiv svega toga neću se pobuniti,

tiho zborim o budućoj snazi,

ali neću se ni malo uzjoguniti

jer od mene bježe svi ti vrazi

s kojima sam borbe vodila,

s kojima sam zdušno pregovarala

da bih jedan dan života rodila,

da bih više krala nego varala.

Naokolo zveče triangli izdisanja,

jadno sad pucketaju udaraljke,

a sva je povijest bolesti ispisana;

došlo vrijeme je za oproštajke.

Bezumnici buncaju pod kružnicom,

koja sad je daleko odavde,

spalila ih dok se ja osjećam dužnicom

kao ozdravljenje, kao ruka pravde.

29.08.2015. 18:19

Jutro na ledenoj santi

Nemam baš ni jednu poetičnu ideju,

uvijek pišem zapravo u prozi;

ta me rima vuče kao slovo na displayu

makar znam da su sve to lažni bozi.

Čovjek uvijek ima po nešto za reći,

ali često uopće ne kaže ništa u poanti.

Zbog poetičnosti možeš čak i slavu steći,

moja jednom ostala je na ledenoj santi.

Znaš li da je Gospod Bog romantičan,

da su zvijezde Njegove nam sjemenke

da ih čovjek gleda i postane poetičan;

znaš li da mi šapuće kroz ušne stijenke

i da me na razgovor izaziva u toj tišini?

Pjesma moja uvijek molitva je sretna.

Znaš li da mi samo Bog nikada ne hini

i da moja tuga zbog Njega je spretna?

Izreći poantu, a imati još i stila

ne znači uopće pisati o ljubavi i duši

nego znači graditi si nježna krila

kojima preletim i po svjetlu i po tmuši;

znači naći se baš tamo gdje me srce vuče

pa gledati dolje gdje je vidik puno lošiji.

Puno strasti lažne u oči mi tada tuče,

puno napuhavanja na mojoj tvrdoj šiji.

Jutrima se budim puna dubljih osjećaja,

često takva u pjesništvo svoje zađem.

Tad se osjećaji ispoljavaju bez velika otežaja,

zato valjda pjevam da ih tu pronađem.

29.08.2015. 06:57

Kruna

Previše sam tužna za pusto vragolanje,

previše stara za erotske stihove;

previše sam sama za nevjerovanje

a još volim ljude, mane njihove.

Nisam dugo znala da su ljudi mahom

kao prazno korito nepostojeće rijeke,

da će svaki dobar poriv proglasiti krahom

i pobjeći u ponore ove zemlje meke.

No, dublje pasti nego ja mogu rijetki,

većma se poniziti, a ne sablažnjavati.

Još je manje onih kojima su razni svetki

razlog dobar da se prestanu kažnjavati

(jer svijest je organ samo duha razvijena

dok se strašna savjest uvijek može javiti.

Ako li je k tome volja često jako ispijena,

ona ne može se u slobodi svojoj postaviti).

Previše sam uvijek bila znatiželje puna

pa se sjećam da već davno svima sam dosadila.

Nikad od mog trnja nije nastala mi kruna,

ali nikad nisam nikog niti namjerno ojadila.

Dva sam svijeta dugo spajala u jedan,

u sredini (križa) duša, negdje preko tla i neba;

volim reći (nađoh) sjajan biser, jako vrijedan

i još vidim da je to sve ono što ti treba,

za čim čezneš i što voliš, što dozivaš noću

dok ja bespomoćno gledam tvoje  potrebe.

Ne mogu ti pomoći čak i kada hoću.

Sretna sam u sebi, ali tugujem zbog tebe.

28.08.2015. 23:22

Naručje slobode

Ništa mi ne smeta što si nedostižan

i zapravo ne želim dosađivati.

Sve sam tvoje stihove ispisala.

Sjećam se i znam za pogled brižan

kojeg nećeš meni otuđivati,

radi kojeg na pola sam disala.

Dani ovi nisu mi za te balade,

znaš me, za uvijek sam tu.

Jesen već pristiže moja,

predvečerje dan mi krade,

pjevam onu istu melodiju

makar nema anđeoska poja,

barem ne za tebe i za mene.

Možda bi ti sve to i zasmetalo,

možda čak bi bio ljubomoran

kad bi spoznao sve moje sjene

i sve što me je zametalo

u dan ovaj težak i osoran.

Možda ipak dobro znaš o meni,

možda znaš sve što moje srce lomi

kao što je uvijek s nama bilo.

Još me uvijek prate svi refreni,

još me muče razni idiomi,

još je polomljeno moje krilo.

Zato se i vraćam, možda kao pokornica,

zato čeznem one ljubavi slobodne

što u toj slobodi vječno traje.

Već me dugo čeka naručje i zornica,

one molitve i riječi, tako shodne

mojem srcu koje se ne predaje.

28.08.2015. 18:33

Uputstva za upotrebu raja

Tamo gdje liježem čeka me Bog

i u snovima mojim pokazuje mi put.

Prije jutra me budi da pušem u rog

za sve koji bace svoj križ u neki kut

pa traže li, traže Gospodina u daljinama.

Raj dođe, raj živi u mojem duhu

što stvara mi djela i život u haljinama

koje nalik su bijedi u svečanom ruhu.

Jutrima iz sebe u svijet izlazim,

raj se nalazi u kapljicama rosnim

i ja često to pjesmom izrazim.

Raj se nalazi u očima prkosnim

onih gladnih beskućnika što se potuku

zbog malo duhana ili kruha jedne mrvice

pa čak djeluju sablažnjivo širem puku

koji nudi siromasima suvišne krpice.

Kad ogladnjela blagujem Kristovo Tijelo,

opet odlazim u rajske visine i ljepote.

Bog daje hranu na vrijeme i duhovno jelo

jer od Njegove riječi nema veće divote

pa kad god čitam Evanđelje, duh mi gori;

neopisiv neograničeni prostor se otvara.

I molitva treba uvijek, i kada bol te mori

i kada ti Bog u molitvi tvojoj odgovara.

Kada si dobar ratnik u velikim ratovima

u kojima se sam sa sobom tučeš,

onda si i pravi mirotvorac svim svatovima

i uvijek slabiji kraj izvučeš

jer naš Bog je Ljubav sama

koja se daje uz pratnju vidljive žrtve.

Čeka te križ, muka i tama

ako poželiš u raj iz ove kože mrtve.

Raj se ne može zaslužiti,

to je dar besplatan od Boga

koji te može samo zadužiti

da se ne ne strašiš križa svoga.

28.08.2015. 06:34

Bunker

Drhtavim usnicama sržni dim izvlačim,

odlazim do ćoška po ne znam koji put

pa malo po tipkama tlačim;

mlado pseto donosi mi igrajući prut.

Štedim, na tabletama štedim,

na svom lijeku i na vitaminima.

Kako dan da si uredim?

Savršen je u svim svojim činima.

Slušam, gledam antologijske hitove,

sve je crno-bijelo i originalno

i sretna brojim bajtove i bitove

jer na webu možeš biti stalno,

Internet je besplatan i obavezan.

Inače sve bi mi pjesme bile beskućnici.

Onaj mladi pas još nije oprezan,

njemu ukusni su moji svitci,

a ja nervozno ga šaljem dalje,

dalje od moje sobice, moga bunkera

u kojem čekam krizu da zatvori ralje

kojima po mom životu zvjera.

Ne izlazim ovakva sve do datuma prvoga,

rane najbolje zacjeljuju same.

Osim ovog crnog mladog psa

ništa drugo nije potrebno sred tame.

27.08.2015. 10:05

Emigrant

U opisu nam stoje nevažne stvari,

nikad čovjek ne uhvati niti malo

od sveg svoga postojanja, svoje biti.

Još i kad ti susjed kompliment podari,

ispadaš drugačiji od svega što se dalo

kao da sve namjerno poželiš skriti.

Tko sam ja, sam sebi toliko preblizu;

tko sam, što sam, što iz mene kulja?

Da li ono što mi neki odobravaju?

Oni koji proživljavaju i krizu,

krizu što je najviše osjeti rulja,

krizu koju mnogi čudom i prespavaju?

I tako nekako, i sam sam dio toga svega

pa zaboravljam na sebe, a u miru,

blagostanju nekom romantiku stvaram.

Da li ja sam možda čak i dio onog zbjega

gdje svi ljudi od neznanja čak i umiru

dok ja hrabro po stranicama svojim šaram?

Ne, to sve valjda ipak nisam ja,

nisam želio ni ratove, ni gladi:

Cijelo vrijeme nastojim na dobrim djelima.

Nisam u životu toliko počinio zla

koliko mi sada zla o glavi radi;

ja sam samo putovao oblacima bijelima.

Ali oblaci mi nisu dali poticaja

nego samo okrećem se od užasa.

Sve te krize moj su dar potisnule

da ostanem uporan do kraja,

sve do ovog sada kobnog časa

kada iz mene su naše krize vrisnule.

26.08.2015. 12:24

Neobjavljena zbirka

Ozbiljno, nikada nisam krala

ništa osim hrane i poneka čika,

ništa od svega što sam potpisala,

niti sam sanjala stvorena lika.

Zaista, pa to je očigledno;

koliko je samo propalih riječi

koje izgledaju užasno čedno,

u kojima rima opsesiju liječi

i kojih ima posvuda na tone.

Same propale ideje i misli

dok one nove u glavi zvone.

Mnoge su stranice ormari stisli,

a neke još i danas beskućnici dijele

kao podlogu za uređenje grada;

no najdraže su one koje su gorjele

na nekom odlagalištu otpada.

26.08.2014. 06:43

Brodolom

Odlazim kao napušteni brod

i ogrćem tvoju kratku jaknu

dok mi snovi padaju na pod

samo zato da te ne dotaknu;

kao prava kapetanica silazim,

još od brodoloma drhtava

i gledam da se ne zarazim

jer paluba kao bonaca spava,

preplavljena algama i školjkama

kao neki svijet iz Avatara...

Jesam li preživjela kao dama

sad kad nemam tvoga dara

ili sam se samo bolje ušuškala

da me više nitko ne vidi nikada

ili da mi ova vatra ne bi sukala

kao onda kad sam bila mlada

jer još nitko vatre ne ugasi?

Naravno da sam brod ja bila

da se pogon sačuva i spasi.

Ni sada još ništa nisam ostavila,

ali tražila sam svo to vrijeme čekanja

neku dobru uvalu za pristajanje.

U blizini nalazi se mjesto susretanja,

tamo usidrit ću brod za plakanje.

26.08.2015.  00:17

Voyeur

Silueta iza neke zavjese,

mračan put kao povišeni pritisak

i nemoć tijela koja priječi hod...

Na okna se dijelovi rublja vjese,

a zapešće trpi bolan stisak

užurbanih trzaja koji šalju kod

kao znak nepresušne hitne želje,

vapaja bez glasa s uzdasima.

To jedna osoba traži svoju polovicu,

čezne obuhvatiti kao rukohvati fotelje

ono što je njeno svojim ukrasima,

određuje tim pokretima osnovicu

svega što se mora dogoditi, što se čeka

kao zrno sjemenke na dlanovima,

kao nježno milovanje na kostima

kroz koje struji neka popodnevna jeka,

poremećena samo kratko nekim planovima...

propalima jer ih žudnja otima

svakodnevici što sakriva tajne uzroke

i zaboravljenoj hrani pokraj jakog vina

što su popadali neuredno na sve strane...

Nitko više ne broji formu i obroke,

zaboravlja se provjeriti da li ima plina...

Nokti koji grabe od košulje rasparane

susreću se blaže s onim drugim usnicama,

tek za svaki slučaj i da se uvjere

da se stvarno događa ono strastveno,

poznato iz romana o patnicama

koje ljube se bez neke mjere...

Odjednom postaje sve tajanstveno.

25.08.2015. 23:10

Mraz na crijepovima

Susrela sam neke tebi slične ljude,

a ti nisi nikome mi nalikovao.

Sada anđeli me opominju i kude,

a ja znam da si ti u šali iskovao

mnoge riječi, sve moguće pojmove

koji strijelili su ravno me u snove.

Nisi se obazirao na sve moje dojmove,

a ja znam da ti oni tajno plove

po svom nebu kao mraz na crijepovima

od kojeg se meni novi snovi ruše.

Nismo nikada se slagali u prijeporima,

tvrdio si da smo dvije izgubljene duše

što se vrte stalno istim krugom,

ali nikad nisi bio izvan trenda.

Ja sam tebe zvala ratnim drugom,

za mene si uvijek bio legenda.

Kao da su nas na silu pripojili,

tako teško bilo je uz tebe ostati,

a sada kao da se nismo ni razdvojili;

samo moram na crijepove stati.

24.08.2015. 05:42

Pletilja čipaka

Kome da pišem stihove ljubavne,

kome pisati o duši siromašnoj

još od one godine pradavne

kada se nadala ljubavi izdašnoj?

Od ovoga stiha neće poteći med

jer zapravo krijem psovku i spazam

i postajem kruta i hladna kao led,

tada me iznutra muči sarkazam.

Davno je bilo kada je suzica ispala

i kad je zatreperilo srce blago i nježno.

Odjednom trauma neka dušu isprala...

a biti pjesnikinjom izgleda neizbježno.

Srce je sve moguće ljubavi otjeralo,

otvrdlo kao onaj dosadni kamenac.

Samo je sebe obimno opjevalo

i na sve pjesmarice položilo vijenac.

Ponekad duša okrivljava druge,

a samo Bog joj govori da se potrudi.

Nema tu niti žaljenja, niti tuge

jer čovjek ponekad od prve poludi;

prije nego što osjećajna suza krene,

nastaje oprez i strah, i velika praznina.

Možda je dobro da to zahvati i mene,

lakše je nego trpjeti bolnih mračnina.

Kome da pjevam ljubavne balade

kad sam nedavno pristigla bliže Bogu?

On mi je poveo sve ljubavi mlade

i sada se vraćati više ne mogu.

24.08.2015. 03:35

Vrsta koja izumire

Prošla su vremena davna

kada mislilo se svi smo pjesnici.

Sva su naša djela slavna

dokaz da smo bili romantici,

da je nebo ovdje samo za nas,

nježne duše napojene dobra vina,

da u uzdizanju leži svima spas.

Danas držimo se više slobodnima.

Danas najbolje je biti izvjestitelj

jer koga je još briga za recitacije

kada ugrožen je većma svaki žitelj

zbog slobode prevelike svake nacije.

Nebo više ne vidi se od zaslona,

mjesto zvijezda svijetle nam rakete,

a od ratovanja nema zaklona.

Stakleni su zidovi postali palete

na kojima se zaista životi zamute:

grozničavo miješanje je slikarskih boja,

boje koja svijetli s bojom krvi prosute,

 a pjesnici ginu usred bojnog stroja.

Sve to donio je tehnički napredak,

ljudska volja za vladanjem i moći.

Više nam ne vrijedi duševni poredak

jer nam više nema niti sutona, ni noći;

nema onog unutarnjeg udubljivanja

u krajnji smisao zajedničke odiseje;

nema više niti stvarna zaljubljivanja...

nema više mira, nema pjesničke ideje.

24.08.2015.  01:36

Ordinary Wife

When you have something to complete

When you have some time to wait

When you give away your every beat

To meet somebody once and straight

You get signals and memories for sure

Remember the words with special meaning

That sit at the heart as the best cure

And then again that scare of dreaming

You have to say thank you at least

But it is far too late to be thankful

Was your choice to act like a beast?

Was your acting so cold and cruel?

Have you ever said that word of love

When you spoke about money or life?

Have you ever been a quiet cove?

Why couldn’t you be an ordinary wife?

All that’s nothing because you hear

That you still have some job to do

You have to listen and clear the tear

Signals and words still comes to you

Zime životne

Ponekad trebaš neko vrijeme

kako bi razmislio, udaljio događaje,

kako bi skinuo s leđa ono breme

dok ti nelagodan osjećaj traje i traje

sve dok ne dođe opet neko “Oprosti”

i dok se sve ne vrati na staro mjesto

pa ti se opet griju promrzle kosti

i sve se mijenja i prolazi često.

Ponekad trebaš vremena za nezaborav,

za pospremiti ljubav u neku ladicu

da bi opet postao normalan i prav,

a sjećanje neumitno tamo stvara klicu

i sjećaš se još uvijek prepirki i praštanja,

i sjećaš se zašto je neka veza potrajala;

ona nije postojala zbog pukih maštanja

nego je uvijek ljubavi još izdajala

pa si tužan zbog kraja i srdi te praznina,

i pucaš po nebu, šutiraš limenke,

i nigdje ne postoji ona osobina

koja te je dovela dotle da ganjaš sjenke,

a niti jedna ne zna lijepo zamoliti,

tražiti oproštaj i smiriti vatre.

Samo se bol može još više proliti

kad vidiš ljubavnike kako snatre

jer tvoja je ljubav bila bolja i realnija,

a Bog ju je uzeo samo za sebe.

Tvoja je ljubav još uvijek najsjajnija,

ona te s vremenom sve više zebe.

22.08.2015. 02:37

If You Change Your Mind Again

Why the heavens you drunk get dry

Why have you been so depressed

While you had a wish to fly high

While your heart was so obsessed

throwing your gifts into the wind

because maybe some fool will pick

and certainly not for your bloody skin

and certainly has for you just a kick

Why you stopped to eat the ashes

Only be cause of your newborn dream

And did you need to reach higher classes

Only to be a volunteer’s scream

throwing your gifts into the wind

because maybe some fool will pick

and certainly not for your bloody skin

and certainly has for you just a kick

When you decided to be a homeless

You certainly needed something to blow

Why you took hope and a bit of happiness

Instead to let yourself to make a show

throwing your gifts into the wind

because maybe some fool will pick

and certainly not for your bloody skin

and certainly has for you just a kick

When you decided to get in love

Your certainly had to commit

Why you started to cry for glove

Instead to let the mud to split

throwing your gifts into the wind

because maybe some fool will pick

and certainly not for your bloody skin

and certainly has for you just a kick

When you heard that you have to be death

You certainly needed to become a liar

Needed to smile to everyone you met

Needed to light the best burning fire

throwing your gifts into the wind

because maybe this girl will took a pick

and certainly most for her pale skin

and has for you only to be a lyrics freak