Dostojanstvo u prvom redu mora biti ono osnovno ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo čovjeka, jednako kao što postoji dostojanstvo snažne životinje, najljepšeg cvijeta u vrtu, najvišeg vrhunca na zemlji; jednako kao što postoji dostojanstvo prirode, flore i faune, tako bi moralo u društvu postojati osnovno ljudsko dostojanstvo. Ne dostojanstvo nekog uglednika, dostojanstvo državnika, dostojanstvo plemića, dostojanstvo neke dame koja je ponosna majka, dostojanstvo umrlih ili poginulih za druge, već ono dostojanstvo koje posjeduje, ima i nosi svaki, baš svaki čovjek samo zbog toga što je čovjek, što je ljudsko biće, za razliku od prirode ili društvene zajednice kao neke institucije.
Čovjek čovjeku morao bi uvijek priznati to osnovno ljudsko dostojanstvo i tko tako priznaje dostojanstvo svakog čovjeka, već je vrijedan dostojanstva jednog ljudskog bića koje ima razumno mišljenje, usklađene emocije, pa i harmoničan odnos prema sebi i okolini, to je ljudska osoba koja može sazrijevati u vrlinama i izbjegavati grijeh.
Društvo na zemlji jako je ugroženog osnovnog ljudskog dostojanstva.
Jedni su oni koje nitko ne priznaje i ne primjećuje, jadnici i siromasi, a drugi su oni koji u potrazi za svojim osnovnim ljudskim dostojanstvom čine različite napore da ga se dokopaju, ali ne tako da priznaju drugim ljudima njihovo dostojanstvo pa zbog toga nastaju veliki problemi. Čovjek postaje drugima nametljiv, želi se dokazati na bilo kojim poljima ljudskih djelatnosti, uzvisuje se i reklamira se kao da bi ga to moglo učiniti zadovoljnom i dostojanstvenom osobom. Tako čovjek često pada u grijeh oholosti.
Čovjek koji je propatio u životu ili čitav život pati od neke bolesti ili kakvoga zla, postaje svjesniji svoga ljudskog dostojanstva. Patnja donosi prokušanost koja rađa duhovnom, moralnom i općom zrelošću. Ako u takvom životu Bog pozove čovjeka da se ugleda na Križ Kristov, po kojemu patnja postaje životni poziv, čovjek će u svjetlu vjere i nasljedovanja Križa otkriti još puno veće dubine i visine svoga dostojanstva.
Najveći dostojanstvenik ikada jest Gospodin Isus koji propade, dragovoljno i s ljubavlju za ljude, do najdubljih ponora bezimenih jadnika i siromaha. I kada Isus kaže: „Slijedi me!”, to je poziv na patnju, ne planiranu patnju, izmišljene muke, već poziv na strpljenje do kraja zemaljskoga života čovjeka. To nije poziv na sažaljenje prema Isusu, to nije poziv na oslanjanje na Božju utjehu, to nije samo poziv na molitvu i razmatranje radi same molitve i razmatranja već to je poziv na križ na kojemu čovjek neće tražiti svoje dostojanstvo ili čak svoja prava, to je poziv na križ na kojemu će čovjek izgubiti sve, izgubiti sebe i svoju ljudskost.
Koliko je više dostojanstva u takvom životu, za razliku od života nekog očajnika koji postaje ohol u potrazi za svojim dostojanstvom!
Isto se događa s ljudima u zemaljskom društvu koji nastoje stvoriti svoje društvene zajednice jer čovjeku je tlaka biti ili ostati sam i usamljen u svom životu ili u svojim zanimanjima i u svojim uvjerenjima. Ako čovjek ne zna biti sam sa sobom, neće znati nikada oblikovati zajednice s drugim ljudima. Dok ne dobije Isusov poziv: „Slijedi me!”. To je poziv na Križ Kristov gdje se vjernik sjedinjuje u patnji s Gospodinom, postaje svjestan svoga dostojanstva djeteta Božjega, prijatelja i sina Njegovoga.
Koliko je uspješnija zajednica vjernika u Kristu od zajednice ljudi koji ne žele ostati sami na svijetu pa stvaraju različite neučinkovite zajednice gdje prevladava oholost, laž i manipulacija ljudskim osobama!
Isto se događa sa stvaralaštvom ljudi u zemaljskom društvu. Mnogi će reći da Gospodinu nije toliko bitno ljudsko stvaralaštvo, ali zato i dobivamo silne darove od Boga da bismo neprekidno, dostojanstveno i u zajedništvu, stvarali, da bismo poletno i radosno radili, da bismo slobodno odlučivali što ćemo svojim radom učiniti. I, kada nas sustigne Gospodin Isus i pozove nas da Ga slijedimo jer Bog je najveći, Bog je Stvoritelj svega i nenadmašni Umjetnik u stvaralaštvu, a ljudi su Njegova slika, Njegovi sinovi, tada će to opet biti poziv na Križ Kristov.
Koliko je plodniji život čovjeka koji u dostojanstvu, zajedništvu i ljubavi stvara i daje od sebe, tako da u društvu nema nitko kome bi nedostajalo punine života, od ovoga jadnoga ratobornoga svijeta, prepunog izgubljenih duša!
No, malo je onih koji se odazivaju na taj Isusov poziv na Križ Kristov, poziv Isusov na patnju i muku. A to je samo jedan poziv na strpljenje.
Jer naš Bog je zajedništvo ljubavi između Oca Stvoritelja i Sina Otkupitelja svih ljudi, zajedništvo ljubavi u Bogu Duhu Svetom, a ljudi su ovdje da bi postali dionici božanske naravi. Drugog cilja za čovjeka nema.
13.04.2022. 15:16
No comments:
Post a Comment
just do it