Bljesak

 

Tišinu čuje i svoj živi red

kao sama duša, skrupulozna raju,

a ipak u svetome općinstvu

gdje joj sumrak nije blijed,

gdje se milosti od neba daju,

sve za dobrobit posinstvu

što već dugo pušta svoje korijenje,

još od ranih tih travanjskih susreta

kad je vrtjela se duša kao bezumnica

koja nikada ne krije podozrenje

jer ta duša drhtala je kao ukleta,

kao smrznuta na oknu ptica

koju nitko neće niti pogledati,

koja čeka sunce da osvane

da bi ugrijala malo krila

da bi smogla snage progledati

kad joj anđeo pod oblak stane

jer je neka nesvjestica bila

poput ljusaka na njenoj koži

što je bila neprodorna, sasvim kruta,

neosjetljiva za prodiranja Duha

od kojeg se ljubav samo množi

kao ugodna toplina od kaputa

ili meka lana od svadbena ruha

što ga poslije čudom je zadobila

kao neophodnu posljedicu

povjerenja u to jedno ljudsko biće

čija ju je marnost ugodno zarobila.

Kao da napustila je posteljicu,

rodila se sada opet, osvježila žiće.

30.04.2022. 00:10