Kraljice neba

 

Dvije, tri svijeće

tiho plamte

poput sreće

kakvu pamte

ljubavnici neki

iz davnina,

prorečeni jeki

od lavina

što se prostiraše

iz vulkana

koji poticaše

bezbroj uragana,

sve po volji Boga.

Ljubavlju Ga zove,

prijateljem loga

gdje se ljudi love

ona Žena – Djeva

koja niti vuče,

kojoj narod pjeva

kad nevolja tuče.

Za nju sada

bezbroj poljubaca,

zagrljaja pada,

i cvijeće se baca

njoj pod stope

kao Majci ljubavnika;

zov rastope

galebova krika,

huku oceana

zabacuju,

bezbroj noći, dana

razbacuju.

I bez njena dijela

niti Istina da dođe

u sva ljudska djela

koja zemljom prođe,

čineći tu sama dobra

kao Lijek za bolesnike

da propadne kobra

što mrzi sve ljubavnike.

Od ljubavi njene

Istina se rodi

da od smrti prene

sve što se dogodi

Adamu i Evi

nakon grijeha,

da nestanu gnjevi

podno lijepih osmijeha.

Ave Maria, gratia plena,

vulkani se dižu,

i tutnji Stijena,

potresi stižu,

a zemlja je nijema

jer te gubi.

I za te se sprema

tko te ljubi.

Kraljice neba,

mir u tvom srcu,

duša te treba

jer je u grču,

da dozoveš Sina

i da Mu rekneš

da nestaje vina,

da raj nam stekneš.

24.04.2022. 20:53