Trn u tijelu

 

Posljednjim sam uzdahom

zatvorila račune

kao načinjena prahom

da se ne pobune

nervi moji, moždane od stakla.

Siromasi nemaju tih briga

što sam ih sad nakratko dotakla

jer je bilo nešto otvorenih knjiga.

Jedino me Isus, Bog moj,

može odjednom poniziti

ljubavlju na zemlji toj

koju ne zna sniziti.

Inače bih pripovijedala

da su bogati ponekad medni,

srcu mom bih zapovijedala

da su siromasi čedni,

a to nije ono što sam našla

na svom životnome putu.

Sve ja imam, ma gdje zašla,

zato oholi se duša u svom kutu

koji nalikuje mjestu križa moga.

Ali tko sam ja da zborim

da sam zašla sve do lica Boga

jer Mu često progovorim

da u meni živi tijelo Krista?

Imam strašan trn u tijelu,

to je savjest, nečista i čista,

sjećanje na progone na djelu

kada bijah sasvim mlada,

ali službenica duše svake.

Kritika je govorila tada,

odmazda za zvjerske rake.

Kako može sveto nastati od blata!

Kako samo mire posude od gline,

kao da ih stvara Bog od rijetka zlata!

Kako teško Krist na zemlji gine

jer je malo duša koje znaju

da su ljudi već na zemlji za nebesa stvoreni,

ne za poslije, tek u raju

gdje su sasvim otvoreni,

ali gore kao trule grane.

Nisam više kosti jake, niti slabe,

brojim kasne godine i dane.

Jaz je dubok za sve poganske Barabe

što se čude svetima u slavi.

Zato uznosi se časkom duša moja

kad se svome Bogu javi

jer mi dao je da vidim svetinje svih boja

o kojima ne zna slikar,

niti virtuozi, a niti poeta.

Ja sam samo tihi, grešni vikar

vrhovima ova svijeta.

08.04.2022. 22:19