Moj je dragi posadio vinograd,
stavio me tamo da treperim
da mu bude blag taj grad,
da mu sve visine ja izmjerim.
Krvlju topio je zemlju plodnu
da se loza trsom spoji;
sjekao je riječju zemlju rodnu,
gnječio to grožđe što ga nikada ne broji.
Moj je dragi usadio svoje Drvo
da iz njega vječna ljubav piri;
njegovo je grožđe bilo prvo
što ga ponudio da mi miri
u sve moje isposničke dane.
Rodio me kao plod od loze
da se nikada ne slome grane
što su kao ruke Tvoje, Bože.
Nikada se prije dogodilo nije,
vinograd mu posta Uskrsnuće.
Grožđe suncem tu se grije,
a i rumeno je kao zore vruće.
Nigdje nema takve povijesti trpljenja,
loza traži slugu, a ne gospodara.
Ukras mu od sveg strpljenja
dok se uvija uz Drvo njegovih njedara.
Još mu uvijek mjerim sve visine,
ali mjera moja više nije ista,
već je zašla više u dubine
gdje je duša moga dragog Krista.
06.04.2022. 17:19
No comments:
Post a Comment
just do it