Stijena istinskoga povjerenja

"I podiže Noa žrtvenik Bogu; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice (Post 8,20)."


Čovjek onaj koji ne gleda u smjeru Boga jest čovjek koji Boga ne može vidjeti, ne može Ga čuti, ne može svoju potrebu za povjerenjem ostvarivati. Za tu potrebu za povjerenjem potrebna je neka osoba s kojom se istinski odnos povjerenja može živjeti; te osobe su najčešće dobri prijatelji, roditelji ili bračni partneri. Često je neki čovjek usamljen iako ima mnoge ljude oko sebe jer ni s kime ne ostvaruje taj odnos istinskoga povjerenja koje mu je puno važnije nego što je čovjek toga svjestan. Potreba za istinskim povjerenjem ne ostvaruje se lako i bez veliki nevolja i kušnji.
Čovjek koji nema prema kome gajiti istinsko povjerenje je slijep. Njegov pogled na svijet je prazan kao što je prazna zemlja koja nije plodna. Također se može reći da mu je duša prepuna svega, ali da ništa od svega toga što mu se nakuplja u nutrini čovjek ne ispoljava, a kada to sve ne ispoljava, čovjek ne zna ni o čemu se radi, niti zna kako se naziva to što mu se događa. Jednom riječju, prazan je čovjek iako mu je nutrina ispunjena svim i svačim, emocijama, iskustvima, težnjama, znatiželjom, tugom i sjetom. Duša je stoga na određeni način nevina, nedirnuta, bilo nečim dobrim, bilo nekim zlom iako se sve duboko u duši nakuplja. Čovjek ne zna čini li dobro, misli li dobro, je li pogriješio, kada i gdje. Ne zna uopće da može biti u grijehu, ne zna što je grijeh. Bog je taj koji daje takvom čovjeku da sve na svijetu nazove nekim imenom, da označi po svojoj savjesti i po svojim mjerilima što je što, ali čovjeku koji Boga ne vidi, nije jasno ni kako se što naziva jer mu nije jasno gdje se nalazi, kamo ide, odakle potječe. Zato je važno nadjenuti neko ime i naziv svemu što se čovjeku događa, ali on mora znati po nekom svojem mjerilu da je ispravno nadjenuo nazive, da je nazvao stvari pravim imenom u svojoj savjesti. To je moguće samo ako se čovjek nađe u odnosu, u relaciji i komunikaciji istinskoga povjerenja.

Stari mudri ljudi znaju da nema čovjeka koji bi zaslužio istinsko trajno povjerenje ljudi. Stoga od davnina ta potreba za odnosom istinskoga povjerenja nalazi svoje ispunjenje u vjeri prema Onome koji nije običan čovjek, kojega zovemo Bog. U katoličkoj vjeri Bog prvi prilazi čovjeku, ima inicijativu jer čovjek sam po sebi nikada do Boga ne može doći, ne može Ga vidjeti ako mu se Bog ne objavi i pokaže ili čak predstavi mnogim imenima koja označavaju tko je i kakav je Bog i zašto Mu se može pokloniti povjerenje. Bog je čvrst u svome povjerenju prema čovjeku kojega je stvorio, zajedno sa svime što čovjek zna, zajedno s čitavim svijetom, nebom i zemljom. Trojedini katolički Bog je Stijena kakva je svakom čovjeku potrebna, Stijena od povjerenja, Stijena istinska.


Kad se Bog objavi čovjeku, čovjek više nije nevina, nedirnuta, neplodna zemlja. Nije više čist jer poznaje dobro i zlo, grešan je i svet u isti čas. Još neiskusnom čovjeku grijeh lako ulazi u srce. Tako bijaše na početku svijeta, ljudi bijahu toliko grešni, iskvariše se do te mjere da se Bog udostojao nasrditi na ljude srdžbom očinske ljubavi i načiniti opći potop na zemlji, to jest oprati ljude od zla, očistiti ih od mnoštva grijeha.

Kad je čovjek, koji se zvao Noa, preživio tu anticipaciju krštenja u Kristu, postao je opet čist kao suza. Vjeran Bogu i čist. Onoga trenutka kada je Noa vidio da je preživio potop, prvo što je učinio bilo je žrtvovanje Bogu od svih žrtvenih životinja koje bijahu idealne i najčišće žrtve jer preživješe potop kao čiste i očišćene od svih mana i biljega. Bog nije zahtijevao nikakve posebne žrtve, ali odnos istinskoga povjerenja između Boga i čovjeka zahtijevao je izražavanje najveće moguće zahvalnosti.

Bog omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.«
Post 8,21-22

Bogu je izuzetno drago kada neki čovjek progleda, a čovjek koji je progledao je izuzetno sretan i zahvalan Bogu svome.
‎20. ‎veljače ‎2019. 08:15:00