Duhovnost koja pokreće sve

"Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« (Mt 16,16)."


Gledala sam u Tebe, Isuse, i kroz Tebe; vidjela sam mnoge nesavršenosti ovoga svijeta, konkretno ljude s duhovnim manama. Dugo, dugo vremena gledala sam svakog čovjeka s velikom nadom, predavala povjerenje svakoj riječi i stavljala na raspolaganje djela svojih ruku. Ljudi su se cerekali, odmahivali rukama, iščuđavali se mojoj naivnosti, omalovažavali svaku moju riječ i ostali slijepi za moju dobru volju prihvaćajući moja djela kao da se sama po sebi razumiju: zar tako naivno stvorenje može svjesno činiti dobro; i pravo je da mi ta spodoba služi i da nije svjesna da mi je bila korisna njezina poslušnost, razumijevanje, povjerenje.

Kada sam savladala malo čitanje lektire, počela sam tražiti te junake iz književnosti, spisatelje, pjesnike, filozofe. Mislila sam da su svi ljudi takvi kakvi su oni. I jesu, ali ih nisam susrela izvan korica knjiga. Nisi mi tada još pokazao sebe, ni tada, ni poslije kada sam počela intenzivno tražiti barem jednu osobu koja bi me prihvatila takvu kakva jesam.

Budući da sam već bila zašla u zrele godine, a nisam našla nešto od onoga što bi mi bilo blisko onome za čime čeznem i što tražim, počelo mi se sve jače pogoršavati zdravstveno stanje i vidjeh da mi se povremeno događaju nemogućnosti, nerealnosti, halucinacije, sve popraćeno teškim duševnim stanjem; dobila sam neke blage medikamente. Kako sam spoznala da mi se može dogoditi da završim na paklenim mukama, ne znam i kako sam shvatila da mi se sve događa kao zlo, a da je Bog jedino Dobro za koje znam; i da Ti, moj Bože, jedini možeš spriječiti da zalutam u pakao, u Zemlju sjena, ipak si mi otkrio.

Pristupila sam sakramentu Krštenja u Rimokatoličkoj Crkvi. U svojoj izoliranosti naišla sam na Tvoj poziv u literaturi, u Katekizmu. Poslije sam se dokopala još mnoge slične literature. Počela sam Te moliti kako su me uputili.
Tek tada, nakon nekoliko godina, totalno mi se pogoršalo stanje duše i tijela. Bili su mi potrebni novi medikamenti, hospitalizacije, liječenje; bilo mi je potrebno veliko i ozbiljno obraćenje. Činilo mi se da je riječ "obraćenje" preslaba riječ da bi označila muke kroz koje sam prolazila i koje nisu vidljive, bila sam u stanju liječenja i pročišćavanja temeljnih životnih stavova i uvjerenja.
Nisam se izliječila od duševne bolesti, doživotno sam psihijatrijski pacijent. Genetika je takva, a i okolina. No, ne mogu, a da se ne upitam zašto mi se događa sve što mi se događa. Riječi koje čujem slaba su utjeha, to su riječi koje za bolesnike imaju samo jednu poruku: tvoja bolest je zato da se poistovijetiš s Kristovim patnjama. Zar je to sve, zar Bog moj želi da ja čitav život patim, a da Mu se ni malo ne približim? Ili bi Mu bilo draže da ozdravim? Naravno da bi Isus više volio da sam zdrava i sretna, ali što bih činila tada i kako bi izgledao moj život da sam otišla na liječenje i da sam sada sama, izolirana i bolesna, da nisam primila sakramente Potvrde, Pomirenja, Euharistije? Zar bih morala sjediti doma besposlena, jadikujući? Zar bih morala otići u društvo i tražiti dalje nekoga tko je duhovno zdraviji od mene u ovom izgubljenom svijetu? Zar bih morala izmišljati večernje izlaske u kafiće ili kazalište kako bih sve ono o čemu sam čitala sada vidjela na pozornici? Zar bih se morala proveseliti na maskenbalu, zar maskenbal ne bi bila idealna zabava za mene? 
Što bi činilo moje umorno tijelo? Kakav bih mir mogla ostvariti za svoje pokidane nerve? Koji razgovori i koja literatura bi meni donijeli tumačenje života? Što bih danas mogla čitati, koje spisatelje, koje pjesnike, koje filozofe kad ne mogu usredotočiti pažnju na banalnosti i nevažnosti, nebitne stvari za čovjekovo zdravlje i kvalitetan opstanak? Zar bih morala zapisivati svaku praznu riječ koju sam čula, zar bih morala gledati filmove o nasilju i bludu? Zar bih morala izmišljati što sočnije psovke? Zar bih morala opterećivati obitelj i susjede svojim blebetanjima o novom dobu i propasti svijeta ili, još gore, razgovarati o politici, naoružanju, ratovima, progonjenima, gladnima, migrantima? Zar bih morala visiti na društvenim mrežama koje su prepune lažnih profila i otužne propagande i agitacije? I čime bih nahranila svoju poremećenu duševnost, čime bi se održavala? Zar bih morala pasti na teret nekome, bilo kome, ovakva nemoćna, siromašna, nesposobna, gladna?
Ne, Ti mi daješ, Isuse, Bože moj, hranu koju jedino mogu primiti, a to što jedino mogu, to je sve što je i zdravom čovjeku potrebno.

Zar nije bolje znati u tome košmaru modernih vremena da postoji dobro, da je dobro jače od zla; da su svi ljudi načinjeni rukom Boga i da su načinjeni dobrima; da postoji zlo u Gospodinu koje Bog ponekada pušta, a pušta ga zato da bi stvorio priliku za obraćenje; da postoji to zlo u obliku ljudskih grijeha; da to zlo i taj grijeh uđe u srce i duh ljudski i da iz duha i srca čovjekova izlazi, da se očituje na tijelu i duši, da se očituje u djelima ljudskim; da postoji izlaz iz tako "velikih" i "strašnih" nevolja kao što je nezaposlenost, gripa, nezadovoljsto, svađa i prepirka, dosada, panika, obaveze koje spriječavaju čovjeka da uživa koliko hoće i kad hoće; da postoji stvarni izlaz iz košmara i muka paklenih kao što su teške bolesti, progoni, siromaštvo, glad i bijeda, ubojstva, preljubi, ratovi, neredi, ludilo i bezumnost; da je izlaz za svakoga čovjeka pojedinačno upravo u mislima toga pojedinca kojima se čovjek truje i čini suicid jer neprekidno sudi i ne oprašta, jer neprekidno traži pravdu i čini zlo, jer neprekidno želi slavu i čini gluposti, jer neprekidno čezne za lijepim i dobrim, a čini ružno i nesvjesno zlo; da se neprekidno žali na nedostatke, a ne kritizira svoje vlastite postupke?

Zar nije bolje reći Bogu da je jedini Bog i zamoliti Ga da spasi čovjeka, njegovu dušu, njegovo tijelo, njegovu psihu, njegove živce, njegovu pamet, njegov duh da prosvijetli, zar je to tako teško? Nije to teško, ali je nestalnoj ljudskoj prirodi teško u tome ustrajati. 

Zato su čovjeku potrebni sakramenti, da ustraje u svome vlastitom spasenju, da nađe izlaz i da ga opet ne izgubi iz vida. Sam čovjek, niti jedan, to ne može, ali može jedini Bog koji daje Tijelo svoje vlastito za dobar život svakome, koji oprašta sve za što Ga upita čovjek da mu oprosti i koji obdaruje čovjeka spoznajom, rasvjetljuje ga i rađa mu duhovnost, jedinu istinsku duhovnost koja pokreće sve, i čovjeka, i njegov život i čitav svijet, koji otkriva čovjeku smisao svega, daje mu i otkriva vrijednosti za koje se isplati živjeti i disati, koji daje savjet za svaku priliku, koji rješava probleme i oslobađa čovjeka njegovih suvišnosti zbog kojih je duša slijepa, koji daje  svakom tijelu novu krv, svakoj duši ljubav istinsku, svakom čovjeku mir Božji, rajski, nebeski mir usred ovoga svijeta u kojemu grešan čovjek vidi samo zlo i nepravdu. ‎22. ‎veljače ‎2019. 12:35:14