Gluho doba noći,
palim svijeću
dok počiva mir na meni.
Stih me traži, pjesma mora doći
da utaži sreću
dok se Duh uzdiže i rasipa, i sjemeni.
To je znak dobrote, Boga
što me budi
na još jedan, ali sasvim novi dan.
Nisam plodna zemlja od sjemena toga,
srce moje ludi,
a moj duh je u smiraju, nije razlistan
kao što bi listalo drveće
koje cvate ili plodi.
Vrijeme je upijanja
svega onog što u meni se pokreće.
Možda jednom rodi
sve to sjeme što prijanja
jer još sada hladna sam, oklijevam;
duh je još u počinku,
ali prima, prima sve.
Zbog i radi Boga sada pjevam,
a u mojoj duši, kao Božjem posinku,
sad polako klija sveto sjemenje.
Nitko ne zna hoću li ga dočekati,
nitko ne zna do li slavan Bog,
kakva ploda nosim,
ali nitko neće ljepše, bolje zasijati
ovu dušu, željnu Boga svog
što Ga neumorno prosim.
15. veljače 2019. 04:17:26
No comments:
Post a Comment
just do it