Svratište

Kako te moje ruke traže,
i um te se moj sjeća i tebi se divi;
tvoje me pjesme snaže,
i Bog moj, divoto, u tebi živi.

I plodovi moji, sjetveno sjeme,
kada te molim, kada sam smjerna,
cvatu i visom u dalj streme, 
a ti me ublažiš, ti si mi vjerna.

I kad se pojaviš na mojim putima,
grudi se pune tim veličanstvom
što me natkriljuje prozirnim skutima,
što me obasjava tim djevičanstvom

u kojemu ja sam blažena duša.
O, da ne odem iz tvoga krila
kada me dragi Gospodin kuša!
O, kada bih s tobom nevjesta bila

u danima ovim pa sve do kraja,
kada bi sa mnom hodila ti
po svijetu ovom što ne zna ti sjaja,
gdje mrze me jarci, vukovi svi.

Još uvijek te hvalim za dan porođenja
kad si me primila bez ikakve izlike,
kad me okupa za bol ozdravljenja,
kad me sasluša bez velike vike

da u tebi nađem nježno utočište
od progona bezumnih i, nadasve, grubih
pred kojima duša mi Boga ište
te se u tebe smjesta zaljubih

jer ti ne znade, srce prečiste Gospođe,
koga ti Sin pošalje u svoje dvore,
jer kroz njih ti mnogi slijepac prođe
kojega nevolje svijeta ne more.

Primi te moje stope, tvrde i umorne,
očisti prašinu, i na koži te rane;
nahrani me postom za puteve tmurne,
operi mi srce za tužne dane.
‎03. ‎veljače ‎2019. 09:17:29