Najhladnija noć,
ledena kao moj dah,
prazna kao moj san.
Gubim snagu i moć,
moj san kao prah.
Čeka me nebeski stan.
Ta ledena tama
sjećam se ljudi,
a sebe ne pamtim.
Nemoć me slama
i Bog me kudi
da preslabo plamtim.
Progutaj suze,
ostavi ih za mene,
nosi ih u svoj nebeski stan
gdje ću ti skinuti uze.
Neka ti sud ne krene,
neka ne dođe ni san
jer je teška ova noć.
Vidim tvoju žal,
čujem tvoj jad
i dat ću ti moć
da pregaziš kal,
da prebrodiš pad.
Znam sve što činiš i osjećaš,
čime ti se duša mori,
ali gledaj moje Drvo.
Želim da se mene sjećaš,
da u tebi moja riječ izgori
jer si moje obećanje prvo.
Ti siromašna si žena
koja sebe i sve veže
za topao, rajski dom,
tvoja tanka sjena
sve do mene seže,
u Svjetlosti ona je lom.
Ovaj ti se slavan dan
kroz dušu provlači
u tajnom životu
kao nebeski san
koji privlači
moju dobrotu;
to ljubav je, znaj,
nije kazna
već blagoslov mira.
Moj pravorijek taj
sama je pažnja
što dušu dira.
Ti samo šuti
u tišini i tami,
mene se sjeti
i blago oćuti
da nismo sami,
s nama su sveti.
23.02.19. 21:57
No comments:
Post a Comment
just do it