Unutarnji neprijatelj

Kušnja, život je velika i mala, česta i neprekidna kušnja.
Zašto nas Bog stvori znatiželjnima, zašto postavi Prvoga čovjeka u vrt gdje bijaše stablo spoznaje dobra i zla?
Imao je Gospodin u vidu što će se dogoditi s čovjekom kada ogrezne u grijehu, da će ga morati spašavati, da će dati svoga Jedinorođenca da ne pogine ni jedan čovjek nego da ima, kao i u početku, svoj život vječni; da će doći Riječ na zemlju, Sin Božji i utjeloviti se po Duhu Svetom u krilu Bezgrešne, da će, obličjem čovjeku nalik, Svetac Božji naučavati sve ljude kraljevstvu nebeskom. Jer lako ti je u dobru dobar biti, lako ti je bez kušnje životne doći nevinome u raj, ali što vrijedi tada život tvoj ako ne poznaš prijetnje zla i grijeha, ako ne odolijevaš kušnjama pa, onako, što više prokušan u svojoj vjernosti Bogu, uđeš u Počinak Božji?
Isus svoga predragog apostola Petra, koji Ga je prepoznao kao Pomazanika i obećanoga Spasitelja i kojemu je predao ključeve kraljevstva nebeskoga, jednom prilikom naziva sotonom.

"A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mk 8,33)."

Dakle, i zlo i dobro nalaze se u čovjeku. Čovjek nije lađa na moru dobra i zla već je grešnik od početka. No, iako grijesi izlaze iz srca čovjekova, čovjek ne može biti đavao. Sotona napastuje duh čovjekov, duha u čovjeku, duh ljudski njegova je meta.
Svejedno, Bog, potpuno svjestan zloće ljudske, ali i čežnje za dobrim, odlučuje već poslije Potopa objaviti Noi da više nikada, u srdžbi svojoj pravednoj prema čovjekovim grešnim riječima i djelima, neće opustošiti zemlju bilo kakvim potopom već Gospodin sklapa savez s ljudima da bi ljudi mogli biti sigurni u Njegovu riječ i obećanje. Znak toga prvoga predsaveza bila je duga na nebu.
Poslije će Bog ponoviti svoja obećanja o spasu čovjeka od đavolskih rabota, sklopit će savez s Abrahamom, pa s Mojsijem i izabranim narodom, pa s Davidom i Salomonom. No, ljudi u početku svoje vjere još uvijek gledaju na sotonu kao na vanjskog neprijatelja. Tek će Sin Božji, Isus iz Nazareta, jasnije tumačiti o kraljevstvu nebeskom koje je također prisutno u čovjeku, u ljudskom duhu u kojega zalazi i sotona. 

Mnogi su u doba kada je Isus hodao zemljom očekivali kraljevstvo političko, opipljivo, materijalno, čak i učenicima Isusovim nije bilo puno toga jasno, ali su, kao i Marija, prebirali u srcu sve što su čuli, vidjeli i doživjeli kako bi onoga dana kada je Bog poslao Duha Svetoga na Crkvu svoju, nakon Muke Isusove kojom je Isus namamio sotonu u smrt i nakon uskrsnuća i uzašašća Kristova na nebo, uvidjeli da čovjek nije lađa na moru na kojem se miješaju dobro i zlo već da čovjek vjerom svojom mora primiti Duha Božjega, u novom savezu i sakramentima koji su sam živi Isus, Gospodin, i da mora otvoriti srce nebeskom kraljevstvu od kojega sotona bježi i nestaje; da duga mora zasjati u čovjeku, a ne samo na nebu. ‎21.veljače ‎2019. 08:57:05