Prepoznam te odmah, istog trena
kada Riječ mi padne na duševno tlo.
Ti si, obalo mi bliska, razvedena,
a ja tebe varam kao da to nije zlo.
Zar se može, zar se stvarno hoće
ljubav ova kinjiti zbog sebe same;
zar se neće rad' svoje slatkoće
predati i prostrijeti sred tame
da joj i ti, ljube moja, svjetlosti okusiš
i da joj zahvališ po tisuću puta
što je tješila me dok ti potplate si brusiš,
što je bratu tvome ostavila skuta,
makar mali djelić, makar časak samo,
ali dosta da me Riječ oživi
kad već padala sam jer ti nisi tamo
gdje se Ona uvijek nama divi.
Gospa nosila je meda, mlijeka, kušnju,
ali bijaše mi slatka sva u bijelom,
sred te sveče što joj dade snagu zdušnu;
tebe nije bilo blizu srcu cijelom.
Ljubomoro tvrda, zar ti nisi znala
da je naklonost od ljubavi ti tkana,
da je ljubav rasula se kada se je dala,
mada već za vijeke obećana?
Da si ovdje, ne bi se to zbilo,
ne bih znala da sam primila te, dar,
jer bi vezalo me očiju mi bilo;
sad, ovako, imam sita cvijeća đar'.
04. veljače 2019. 21:40:37
No comments:
Post a Comment
just do it