Ponekad samoća
kao izobilje
nastane u slutnji
kao plod od voća
komu svako milje
odaje se šutnji
prije nego što ću okušati
što mi nova daje.
Miri kao vedar dan
pa me nuka pokušati,
dok se duša kaje,
kao neki sladak san.
Ponekada samovanje
ima slatku koru,
a kiselu srču
kao tamnovanje
koje nema zoru
nego samo hladnu mrču.
Ponekada sjećanje me hladi,
zebe kao vjetar mlad
i tada mi nema stiha
dok ne prestanu mi jadi,
dok ne popusti taj hlad
i mrzlina tiha.
Ponekada voće nije zrelo
da se rano kuša,
da se dalje nudi
kao da je mrazom uvelo
pa mi gine duša
kojoj se gorčina budi.
Ponekad je okus te gorčine
jedino što godi
u tom samotnome plodu
jer mi srce tad počine,
jer mi duša zrelo rodi,
jer mi daje svu slobodu.
21. veljače 2019. 20:10:28
No comments:
Post a Comment
just do it