Ljuske spale su sa srca moga,
nada moja buja kao nikad prije,
noći drhte ispred slavnog Boga
i ja drhtim; nije li to ugriz zmije,
nije li to neki maskenbal?
Mjesecu je zorom pomrčati
kao da je prvi puta prekrio ga val;
zar će tama siva otrčati?
Zar mi je izići, prijatelju moj,
takvoj slijepoj na toj visoravni
nad kojom je anđeoski zbroj,
tako blizu kao san mi davni
gdje sam vidjela ti stope trag;
zar mi je proslijediti
gdje još nije stigao ni vrag,
da l' i duša će posijediti?
Sedam dugih noći podno visa
čekam neki znak da odustanem,
a sada mi ići je vrh klisa;
kako da sad ne posustanem?
Reci, prijatelju, da progledam
ili da ne molim takve moći;
reci mi da znam i da sve poredam:
hoće li to meni svijetla zora doći?
Tad' pošalji radost i veselje
neka trče preda mnom u dvore
i da srce smirim od te želje;
ako treba, neka i te godine izgore.
20. siječnja 2019. 21:29:45
No comments:
Post a Comment
just do it