Uspavanku svetih zvuka violine,
gudala i duše koja tiho roni
sitne kaplje suza s velike visine
dok je tipka glasovira goni
strasnom nježnošću, upornošću
kakvom čezne uzeti za ruku dijete,
odvesti ga carstvu snova ornošću
za neke druge, neke nove svijete,
čujem kao iz tih poznatih daljina
što me ponekad ponesu k javi,
daleko od snova i od svih manjina;
tu se samo stvaralaštvo slavi.
Da bi rekla, kao majka, sve što sanja,
sve što želi srcem zagrijanim,
duša samo lagano se, tiho klanja;
usnama se, molitvama zatrpanim,
osmjehuje nekom duhu radosnome,
istinskom i unutarnjem u dnu noći,
utrobi odzvanja, trbuhu joj rosnome
zbog svih suza što će jednom doći.
Ja sam uvijek s Bogom, ona zbori,
koji rađa svoga Sina prvoj meni,
srcu mome svjetlo da razgori
što će zablistati vječnoj ekumeni.
Ljepši zvuci samo tada postojaše
kad sam prvi puta čula naviještenje,
isti takvi, samo s više boli naše
od koje se rodi moje ognjeno krštenje.
09. siječnja 2019. 23:24:09
No comments:
Post a Comment
just do it