Izmakni od izobilja toga
kojim napajaš mi dušu tužnu,
uzmi sreću srca moga
da ne usvojiš si pjesmu ružnu.
Ne daj mi da jugo smlavi
ove ruke, ovaj zaslon,
da ta tuga me preplavi
kao da je jedini mi naslon
jer ja imam izobilje sreće,
znaš to dobro, samo ne daš
dok mi molbe ne izrastu veće
da mi slatku stvarnost predaš.
Utišaj mi uzdah melankoličan,
samo Ti ga znaš, srdžbu zove,
da ne uvuče se kao dijaboličan
u te moje stihove i snove.
Ne uvedi me u suze, bliske
kao pokajanje što ga ćutim;
izvedi mi dušu iz te jame skliske
da propjevam, da ne šutim.
Ne valja mi nota, srce para,
a to ne smije se nikom dati
jer sva tuga iz tog žara
ne može se nikad isplakati.
Otvori mi dveri, Kriste,
Ti to možeš, jer ja nemam vina,
nakapaj mi riječi čiste;
kroz Tebe odlazim put visina.
30. siječnja 2019. 17:48:40
No comments:
Post a Comment
just do it