Djevičanski poziv i duhovno roditeljstvo

"U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!"
Iv 16,33b


1. Što mi je činiti, Gospodine

Što mi je činiti da baštinim život vječni, pita neki čovjek Isusa.
Što mi je činiti, Gospodine, koji je moj poziv, pitamo mi.
Svatko ima svoj život, svoje zanimanje, svoje interese, svoje težnje.
Svatko ima svoj poziv iako ne zna svatko koji bi to poziv bio. Možda je neki veći životni poziv u okviru kojega postoji mnoštvo drugih poziva, a svi vode k tome jednom pozivu. U svakom slučaju Bog svakom čovjeku određuje i namijenjuje određene odluke, niz odluka da bi ostvarili što bolje svoj poziv. Te odluke Božje su predodređenje, a ljudske svakodnevne odluke kao oruđe Božje dovode do boljega ili još boljega ostvarenja nekog poziva. Čovjek može svojom nesigurnošću u odlučivanju, ili nedosljednošću koja nastupa kad čovjek ne poštuje odluke koje je već jednom donio, otežati sam sebi put u ostvarenju svoga poziva. Ne treba oklijevati kad se čovjek jednom odluči jer svaka odluka vodi u neke druge odluke, u neki novi izbor na putu ljudskoga poziva u Gospodinu.
Svaki čovjek ima darove, svatko ima određene osobine i karakteristike, i svoje specifičnosti, ali čovjek se ne smije neozbiljno ponašati sam prema sebi, ne smije zanemarivati svoj poziv, a često ga omalovažava jer misli da može učiniti nešto drugo što bi bilo bolje ili veće od onoga što mu se nameće kao njegov poziv.
Što nam je činiti?
Sveti Pavao govori Isusovim sljedbenicima (vidi Dufour, str 931):
"Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! 2Podnosite jedni druge u ljubavi; 3trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! 4Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! 5Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! 6Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!
7A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova (Ef 4,4-7)."


Prvi Božji poziv čovjeku glasio je: "Plodite se i množite!":
"27Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
28I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« 29I doda Bog: »Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu (Post 1,27-29)!"

Prvi čovjek, Adam i Eva, bijaše gol u rajskom vrtu kada ga zatekne slijedeći Božji poziv u obliku savjeta da obrađuje i čuva rajski vrt:

"15Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. 16Gospodin, Bog, zapovjedi čovjeku: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, 17ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« (Post 2,15-17)."

No, već na tom koraku Prvi je čovjek sagriješio oklijevanjem i neposluhom ( Dufour, str 1238). 
Čovjek je, kao slika Boga, gospodar svega, a razlika među spolovima, jer "muško i žensko stvori ih (Post 1,27)", povezuje se s plodnošću Boga koji daje život i koji je Gospodar svemira (Post 1,28). U Post 2,18 i 3,20 povezuje se s plodnošću odnos drugojakosti i različitosti spolova. Te dvije motivacije smještaju pojedinca u određeni društveni kontekst.
U raju susret čovjeka i žene se odvija u jednostavnosti.
No, grijeh, kao odvajanje od Boga, unosi među njih udaljenost i strah. Odsad je spolna veza dvoznačna, ali je pala pod vlast sile, razdora, grijeha. Umjesto radosti pred nesvodivom drugojakosti i različitosti drugoga, u partnera se javlja želja za sebičnim posjedovanjem (Post 3,16).
Seksualni poriv, kojemu je obilježje okretanje prema van, sada je poremećen pokretom introverzije: umjesto da se okreće prema drugome, on se uvlači u sebe (Dufour, str 1238).


Posljedica grijeha je takva da više nije jednostavno gospodariti zemljom i ploditi se već to postaje mukotrpan život za razdvojenoga čovjeka, za ženu i muškarca.

Biti muškarac postaje mukotrpan poziv u obliku napornog rada, a biti žena postaje mukotrpan poziv u obliku rađanja. No, oni su dvoje i dalje međusobno ovisni.

Slijedeći je poziv Boga ljudima opet pozitivan jer Bog popravlja čovjekove greške; to je poziv na vjenčanje i život u neraskidivoj bračnoj vezi:

"4I vi pitate: »Zašto?« Zato što je Gospodin bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje kojoj si nevjeran premda ti drugarica bijaše i žena tvoga saveza. 15Nije li On načinio jedno jedino biće dahom životnim obdareno? A što to jedino biće traži? Božanski naraštaj! Poštuj, dakle, život svoj i ne budi nevjeran ženi svoje mladosti. 16Jer ja mrzim otpuštanje žena – govori Gospodin, Bog Izraelov – i onog koji nevjerom haljine svoje kalja – govori Gospodin nad vojskama! Poštujte dakle život svoj, ne budite nevjerni! (Mal 2,14-16)."

A za čim teži ono jedinstveno biće koje je Bog oblikovao od čovjeka i žene? Naravno, za naraštajem što ga Bog dariva (Dufour, str. 1239). Isus također to naglašava u Mt 19,6sl. dok Sveti Pavao tumači podrobnije svetost braka, a preporuča samo služenje Bogu kao najsavršeniji ljudski životni poziv:

"Dobro je čovjeku ne dotaći ženu. 2Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu i svaka neka ima svoga muža. 3Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. 4Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. 5Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti. 6Ali to velim kao dopuštenje, ne kao zapovijed. 7A htio bih da svi ljudi budu kao i ja; ali svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako (1 Kor 7,1-7)."
Očigledno je da Crkva podržava i vrednuje ono stanje koje je nastalo stvaranjem, u raju.


2. Posrednik između Boga i čovjeka

Konačno, Isus oslobađa, otkupljuje čovjeka od Grijeha. Kao Janje ode na križ i svojom nevinošću i svojom svetom i nevinom prolivenom krvlju oslobodi sve ljude kojima nakon svoga uskrsnuća postaje Posrednikom  do Boga Oca na nebesima. Kršćani koji su već pobijedili u ime Isusovo i stanuju na nebu, pridružuju se kraljevskom dostojanstvu Isusa Posrednika na zemlji i mole Ga da uskori čas svoje pravednosti (Dufour, str. 932). U vremenu od svoga uzašaća do paruzije Isus ne kraljuje bez udioništva svoga naroda koji je istovremeno prisutan na zemlji i već je u slavi.



3. Marijin poziv

U posredovanju uskrslog Isusa na zemlji poseban poziv i posebno mjesto ima jedinstvena žena, Marija. Njezin poziv majke u vrijeme Isusa Posrednika između Boga i ljudi, neba i zemlje, i njezino zauzimanje prigodom prvoga znaka što ga je Isus učinio (Iv 2,1-12) pretvorbom vode u vino na svadbi u Kani, potiču nas da se upitamo kakvu nevidljivu ulogu Marija može imati prema Crkvi. U nastajućoj Crkvi Marija je član te Crkve i nema nikakve funkcije koja bi se mogla usporediti s funkcijom apostola ili njihovih nasljednika. Ali umirući joj Posrednik Isus povjerava majčinsko poslanje prema svojima, koje je predstavljao ljubljeni učenik (Iv 19,26-27). Da li je to poslanje moglo prestati Marijinom smrću? Ne nastavlja li ga ona u nevidljivome? Marija je kao i svi izabranici pridružena Isusovu kraljevanju i posredovanju, ali ona je to s jedinstvenog naslova: kao majka Sina i majka njegovih učenika (Dufour, str.933).


Poziv žene je poziv supruge i majke, a, osim toga poziva, Isus daje ženi vrhunsko dostojanstvo koje će On sam posvetiti na dan Naviještenja.
Gospodin je htio roditi se od žene (Gal 4,4). Marija, Djevica i Majka, ostvaruje u sebi žensku čežnju za plodnošću, ali ona u isti mah otkriva i potvrđuje onu dotad potiskivanu želju za djevičanstvom koje su izjednačavali sa sramotnom neplodnošću.
Marija je utjelovljenje ženskog ideala jer je rodila Kneza života.
Isus objavljuje da postoji duhovno materinstvo, plod što je dozrio u djevičanstvu vjere (Dufour, str. 1546):

"Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« 28On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!« (Lk 11,27-28)."

Kroz Mariju žena može postati simbolom duše koja vjeruje.
Isus dopušta da Ga slijede svete žene, povjerava im poziv - za primjer daje vjerne djevice (Mt 25,1-13) ili ženama povjerava neko poslanje (Iv 20,17). Tako nam Crkva govori o mjestu i ulozi koju su imale mnoge žene (Dj 1,14;  9,36.41;  12,12;  16,14sl.) što su odsad pozvane surađivati na djelu Crkve.


4. Poziv žene

Sveti Pavao je razradio teologiju žene pokazujući u kom je smislu podjela na spolove nadvladana i posvećena. Svi smo jedno u Isusu Kristu (Gal 3,28); u nekom smislu razlika među spolovima je prevladana, kao i razlike među klasama i u društvu. Unaprijed se može ostvariti nebeski život kojega samo vjera opravdava; svi mladići i djevojke koji su pozvani, mogu ostati u djevičanstvu. Tako se pojavljuje razlika između oženjenih i djevica, onih koji bolje da se žene nego da izgaraju od strasti (1 Kor 7,9) i onih koji vjerom i nebeskim životom nalaze u djevičanstvu konkretan uzor života u kojemu duša bez trzavica prijanja uz  svoga Gospodina (1 Kor 7,35).
Da bi ispunila svoj poziv, žena ne mora nužno postati suprugom i majkom, ona može srcem i tijelom ostati djevica.
Najzad, prirodni odnos muškarac/žena utemeljen je na odnosu Krist/Crkva. Žena je Kristov, a ne naprosto Adamov odraz i stoga ona predstavlja Crkvu (Ef 5,22sl.).



5. Žena i Crkva

Otkrivenje veliča Ženu okrunjenu zvijezdama koja rađa muško dijete i koju zmaj progoni u pustinju, ali koja ga ima pobijediti svojim potomstvom (Otk 12).
Ta je žena prvenstveno Crkva, nova Eva koja rađa Tijelo Kristovo; to je, prema tradicionalnom tumačenju, sama Marija; možemo najzad u njoj vidjeti prauzor Žene što ga svaka žena želi ostvariti (Dufour, str. 1548).

‎27. ‎siječnja ‎2019. 15:06:20