Kiša šušti, slabo pada i romori
dok me tvoje ruke grle,
a Bog časni iz tebe govori
riječi blage, epitete vrle.
Budi nježna, nježnija od cvijeta
da te mognem treptajem sačuvati
i od vjetra i od bijela svijeta,
da te smjednem samo svojom zvati.
Ne puštam te nikom drugom
jer je Bog u tebi kao Gospod moj
što me ovjenčava sjetnom tugom
kada god pošalje te u vrli boj
kako duša saznala bi da te ljubi
i da bez tebe bi bila izgubljena,
da bi nosila na srcu oklop grubi
i da nikad ne bi bila zaljubljena.
Pođimo sve tako, zagrljeni,
zajedno u nove dane
i u Bogu, i u tebi, i u meni
jer tek tada zora svane
svakom biću, svakoj samotnici,
duši koja ne zna nikog prožimati,
koja živi tugu kao da je u tamnici,
koja neće đavlu srce svoje otimati.
Tako dobit ćemo sve te bitke,
a još više neki zaljubljeni par;
pojit ćemo kapljama ih vode pitke
što izvire s neba kao ljubavi nam žar.
Nećeš nikad više odlaziti
ni od mene, ni u bijedu;
ne moraš se tugom poraziti.
Nosi sunce u tu kaplju blijedu.
28. siječnja 2019. 15:58:53
No comments:
Post a Comment
just do it