O, kako bi pjevali zemaljski ljudi
kada od svoje bi gline i praha
ubacili nebeski Duh u grudi
i živjeli samo od Božjega daha.
Kod mene ima samo udar u prsa,
od mene samo tihi se javlja glas;
nisam dostojna biti loza od Trsa
koji za moju prašinu želi bit spas.
Zoveš me k sebi po sunčanoj putanji
svojom velikom božanskom čežnjom
da dočekam onaj Tvoj lahor jutarnji
koji se miluje s vjerom mi nježnom.
Evo, već plovim s jedrom od papira
i pratim sunce na drugoj strani
gdje križ se moj s Tvojime dira;
od velike vatre kiša me brani.
Stojiš na gori za deblom od bora,
blagoslivljaš me njegovom granom,
pružaš mi jedan let preko mora
da budim se s novim sunčanim danom.
Silinom, brzinom svojega pada
kugla od sunca ostavlja trag;
gubim se od silne ljepote i sklada,
prelazim u sebi taj sveti prag.
O, kako bi pjevali zemaljski ljudi
kada od svoje bi gline i praha
ubacili nebeski Duh u grudi
i živjeli samo od Božjega daha.
11. siječnja 2019. 18:55:08
No comments:
Post a Comment
just do it