Mirnom kraju gdje još uvijek bivujem
spustio se predjutarnji mraz,
prepun tame koja neće se izgubiti.
Drhtave si zimske snove očitujem
u toplini doma što donosi sraz
jer bih rado pahulje od snijega si izljubiti
mislima il' stihovima, ili poštovanjem;
bijele su i meke, tanke kao snop igala,
topljive na tlu i hladnim crijepovima
što kraj dimnjaka se griju nebu danjem.
Čak i niska svijeća što je noćas igrala
nije ravna sniježnim cvjetovima.
Prisjećam se svojih prvih nota,
kako nespretno je bilo prvo tepanje,
od kojih sam krenula kroz tminu;
nadah se bar nešto bit će meni dota
jer to bijaše mi prisiljeno kretanje
koje niti dana današnjega još ne minu.
Pogledajte djecu kako raduju se snijegu
i okreću pahuljama lica da od zime porumene;
nisu li romantična bez opreza i straha?
Nit' ne traže ognjište, niti neku njegu
već su sretna, bijele im se trepavice snene,
raduju se magli svoga ledenoga daha.
Tako i ja, sretna sam od svakog stiha
i pod stare dane igram oblacima tmurnim
da mi šalju sve to više novih pahuljica strofe;
i za dana zimska k'o da noć je tiha,
a ja svjetlo gledam, pokretima žurnim
hvatam snijeg i bilježim ga da se one ne rastope.
08. siječnja 2019. 07:32:00
No comments:
Post a Comment
just do it