Nebesko korito

Ponekad navali svijet, sav na mene,
sruči se i vjetar, i riječi, i bol,
ali to su najbolji trenutci, uspomene
i budućnost otvara se, pada na moj stol.

To su samo ljubavi Ti razgorjele zrake
kao da je u me dirnuo i san,
al' ne sanjam nego pratim svete krake
na kojima visi nebeski moj stan

što si ga pripremio za svoju slavu.
Iako se um raspada, sav se grana,
samo pratim onu nit, crvenu i plavu,
koja sastoji se od nebesa, mora, Tvojih rana.

Krv je život, ali nebeske su niti one
koje dodaju mi smisao i postojanje.
U tom stanu samo stope penju se na trone,
a sve drugo, čelo, ruke drže odstojanje.

Čvrsto stojim, tlo se poda mnom ugiba,
ali duša struji kroz uši i moždane
gdje je najdraže joj biti, kao da se ziba,
i po jedan vjetar fijuče sa svake strane.

To je moj dom; evo, sjedim preko puta
i dušica mirno gori, jezero izgara
poput baklji kojima sam napadnuta,
baršun pada i svila se para;

ljubav leti u visine gdje će rasplamsati
svaku čestu neba, sve do žute glavnje
što se već odavno ruši da bi prošli sati
ove zemlje davne i još davnje,

ali koja ovih čuda ugledala nije.
Sve je počelo večeras, oko ure šeste
kad se vrijeme u vječnosti skrije,
kad se mrtvi dolje na vrućinu žeste.

Naravno da tada čujem uskrsnuće,
makar kako maleno mi srce stalo,
i ja ne znam, ne znam ljubavi te vruće.
Kroz mene prolazi sve što se je dalo.

Riječ mi putuje i ja u njoj sam sva,
odlazim put nepreglednih prilika, potencijala
što vijugaju preda mnom kao da se događa
rađanje i uzvišenje, neka sveta specijala.

Tako putujem po beskraju, u meni je vječno,
a ja nisam, nisam zrela za sve to;
još me neće preuzeti to korito riječno,
slutim i već padam na domaće tlo,

vraćam se u svoje stope, gledam što je bilo,
a u moje oči bliješti padajuće sunce.
Malovjerna duša ipak pamti što se zbilo,
ponizno napušta visoke vrhunce.
‎29. ‎siječnja ‎2019. 04:27:19