Sedamnaest smrtnih grijeha
počinila sam, moj sokole,
svijeća se ugasila.
Nikakva me sveta streha,
niti moje kole
nikad ne bi spasila.
Nisam više vična letu,
udari me munja
paklenoga zloga;
udari mi Ahilovu petu
iza gustog žbunja
gnijezda moga.
Krila mi se polomiše,
moj sokole, tvrda
kao stijena,
zamalo se odlomiše
jer on vreba iza brda
kao hijena.
Moj sokole, nosi pismo gore
da sam na paklenim mukama
ovdje dolje
i da oko mene ljudi gore,
da je plač i škrgut zubima,
pusto polje.
Sedam puta po sedamnaest
brojim grijehe naokole;
sedam puta po sedamnaest
života imam, moj sokole.
Korizma 2012.
No comments:
Post a Comment
just do it