Alfa i Omega

"Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim (Mt 11,29)."


Kad sam bila dijete, bijah znatiželjna, ali ne toliko kao danas.
Kad sam bila dijete, nekako sam se snašla u prvim godinama školovanja. Sve mi je predstavljalo teškoću, nisam znala kako crtati, kako slikati kistom, kako učiti pjesmice napamet, kako upamtiti imena i događaje, kako secirati žabe, kako razumijeti one crte s oznakama, slovima i brojkama; jednom riječju, bijah potpuno izgubljena. Tada su škole nazivali odgojno-obrazovnim ustanovama.
Govorili smo "službenim" jezikom. 
Oni koji su bili manje snalažljivi, bili su "slabiji" i nedostojni iako se, koliko se sjećam, kasnije govorilo da smo bezklasno društvo.
Nekako, s godinama i uz čitanje malo drugačije lektire, počela sam po malo shvaćati da je onaj, tko dobije bolje ocjene u školi i tko se često javlja za riječ, pametniji od drugih pa time i bolji, i plemenitiji, i dostojanstveniji, i privilegiraniji od ostalih. No, mi, koji bijasmo osrednji, nismo blagonaklono gledali na te odličnike jer su se prema nama ponašali nedostojno, neplemenito, otresito i slično. Imali smo pogrdne nazive za njih. Zvali smo ih štreberima, dodvoricama, karijeristima, laktašima, lekcijašima koji, mjesto da uče "s razumijevanjem", uče sve napamet, "bubaju" gradivo. Roditelji su im se često pojavljivali u školi i razgovarali dugo i srdačno s nastavnicima. Bilo je vrlo malo onih koji su zaista bili dostojanstveni i plemeniti, pametni. 
U sebi sam doživjela otkriće kad bih nešto od onoga što učim zaista razumijela. Tada bih i uspjela povezati podatke bez problema pa sam vrlo lako to i pamtila, ali bilo je to tragikomično jer su mi rezultati bili nejednaki, neuravnoteženi. S jedne strane sam bila jako "slaba", a na drugoj strani sam bila odličnica. 
Nisam se uklopila nigdje. Došlo je vrijeme kada sam morala odlučivati o daljnjem školovanju, izabrati što želim. Ono što sam željela bilo je povezano i s onim u čemu sam bila slaba, ali moja znatiželja i želja da postanem dostojanstvena i plemenita me odvela u predivne dane i godine školovanja srednjeg općeg smjera što je značilo da ću morati ipak jednom izabrati preciznije što zapravo želim. (Niti danas još nisam odlučila pa često zalazim na potpuno nepoznata područja umjesto da se držim onoga što znam jer zapravo znam jako malo, znam da slabo učim jer sve želim učiti postepeno, onoliko i onako koliko i kako razumijem).

Sve preciznije se u meni iskristaliziralo uvjerenje da čovjeku koji je neuk ne možeš zamjeriti bezobrazluke. Tek sam puno kasnije uvidjela da su oni štreberi s početka školovanja zapravo najbezobrazniji ljudi.
Mnogi su slično mislili kao ja: onaj tko ima više obrazovanja, taj prije spoznaje one "više" stvari, one mudre stvari i one teško razumljive stvari, to jest, onaj tko više zna i ima obimnije znanje, taj se uzdiže iznad bezobrazluka i psovki, iznad srdžbe i pretjeranih emotivnih ispada i slično; postaje plemenit, stječe dostojanstvenost, eleganciju, finoću, poštovanje drugih. Naprotiv, onaj tko pripovijeda u prazno, pravi se pametan i ne zna zapravo što i o čemu govori, jest neznalica. Mnoge neznalice su pune praznovjerja, vjeruju u duhove, vjeruju u škripanje ormara, vjeruju u grmljavinu, vjeruju u filozofe, vjeruju u političke i ine ideologije, vjeruju da ljudi mogu "ureknuti" događaje, vjeruju da postoje dobri i zločesti ljudi i tako dalje. I vjeruju u kaznu Božju: što god velim, kaznit će me Bog; kad god pitam "zašto?", zločesta sam.

Kad sam se napokon krstila u katoličkoj vjeroispovijesti i čula da je "onaj" Isus naš Bog i Gospodin koji je mudre stvari otkrio neukima, to jest darovao je vjeru jednostavnim i "malenim" ljudima, ali daje dostojanstvo djece Božje svima, počela sam gutati Bibliju, učeći o svojoj vjeri svom snagom. Bilo je tu bezbroj razloga za proučavanje Svetoga pisma i učenje vjeronauka. Odbacila sam ono djetinje, one težnje za znanjem koje bi mi priuštilo u životu dostojanstvo i plemenitost i zaista počela raditi na tome ozbiljno, molitvom Isusu.


Prestala sam izbjegavati ljude, svi su mi bili vrijedni pažnje, tražila sam razloge zbog kojih nisam prije čula toliko lijepih i značajnih životnih podataka. Tražila sam Boga, koji me pozvao u svoje kraljevstvo, među svim ljudima. Mislila sam da sam ja kriva što nisam prije uopće čula o božanskim temama. No, niti u tome mom traženju nisam naišla na ljude koji bi o svojoj vjeri pripovijedali glasno. Otkrila sam da mnogi ljudi vjeruju prilično emotivno i da su prilično praznovjerni po mome mišljenju, ali sada, kad se meni događaju čuda i iznenađenja, vidim da je Bogu zaista moguće ono što mi, ljudi držimo nevjerojatnim i nemogućim jer za ono znanje i spoznaju koju ti Bog milostivo daje u molitvi i sakramentima zaista nije potrebno ići na velike škole. Ipak, dobro je imati i obrazovanje ljudsko, a ne samo tražiti mudrost Božju. Rijetki molitelji mole za mudrost. Srela sam puno ljudi koji samo blebeću u prazno, ali ne znam jesu li kršćani ili koje druge vjere.


"Kušnja u pustinji
(Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
3Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
5Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotaknešo kamen.«

7Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
8Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!«

11Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu (Mt 4,1-11)."


Posebno su mi znakovite Isusove kušnje u pustinji. Zamislite: Isus, koji je Svetac, bezgrešan, morao se boriti dugih četrdeset dana protiv požude očiju i srca, protiv pohlepe, protiv oholosti! Pretpostavljam da su to tri ključna grijeha, tri najgora grijeha, tri kobna smrtna grijeha: oholost, požuda, pohlepa. Ali, zanima me zašto su baš ta tri grijeha morala spopadati Isusa u pustinji? Zar nije strašno ogovaranje, lijenost?Što nam Gospodin želi naglasiti spominjući to troje?
Ako znamo da Isus govori uvijek samo u pozitivi, čak i zapovijedi su Njegove izraz pozitive i ljubavi silne, kao tepanje, koja je i kakva pozitivnost u oholosti ljudskoj, u pohlepi i u požudi? 
Što čovjeka gura u oholost? 
Želja za potvrdom, želja za priznanjem, želja za dostojanstvom jer se osjeća manje vrijednim.
Što čovjeka gura u pohlepu?
Želja za zgrtanjem obilja, želja za sigurnošću, želja za posjedovanjem mnoštva dobara, čak i tada kada posjeduje mnoga materijalna dobra, čovjek gomila još više u svojoj pohlepi. Spoznah da se takav čovjek osjeća zapostavljenim siromahom, osobom koja nema dovoljno dobara, osobom koja se osjeća prazno; to je osoba koja nije kreativna. Pohlepa je krađa i izopačena želja za stvaralaštvom.
Što čovjeka gura u požudu?
Izopačena želja za zajedničarenjem jer čovjek koji želi posjedovati tuđe tijelo i čovjek koji pokušava manipulirati tuđim tijelom i tuđom dušom zapravo čezne za ljubavlju koju ne zna dati, ni primiti.

Dakle, sve dok ne spoznamo koliko smo važni Gospodinu, koliko je puno naklonosti, želje, čežnje, ljubavi, pouzdanja Bog uložio u čovjeka, nećemo spoznati kako veliko dostojanstvo imamo u očima Boga, u očima drugih ljudi, a ponajviše u svojim očima.
Sve dok u sebi ne spoznamo dostojanstvo djeteta Isusovoga, brata Njegova i sestre Njegove, nećemo spoznati dostojanstvo drugih ljudi, niti dostojanstvo drugih, tuđih duša i tjela, nećemo znati niti primiti ljubav u zajedničarenju, niti dati sebe i svoju ljubav.
A ako ne znamo svoga božanskoga dostojanstva i zajedništva, ne možemo samostalno ništa stvarati, sami od sebe u milosti Božjoj.

Dostojanstvo, zajedničarenje, stvaralaštvo.
Kao dodatne zapovijedi ljubavi:

Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja dolazi iz usta Božjih.
Sjeti se da svetkuješ dan Gospodnji.

Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga. Ne dozivaj Ga uzalud, ne spominji Mu ime uzalud.

Samo Bogu svom se klanjaj, Njemu jedinome služi.
On je tvoj Bog i nemaj drugih bogova osim Njega.

Mnogo je kršćana, ali malo je onih koji to zaista znaju, koji to zaista vjeruju, koji to mole, koji to zaista žive.

"»Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! 5Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! 6Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. 7Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. 8Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! 9Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim (Pnz 6,4-9)!"

I kada mi pamet zataji, osjećaji me opominju.
I kada me osjećaji preplave, pamet mi posluži da se kontroliram.
I kada znam sve, a ne znam se izraziti, ne znam reći to što znam, zamolim Isusa da mi doda riječ.
I kad sam u molitvi, promišljam i spoznajem.
I kad se moram sabrati, molim Boga da me primiri.
I kad mi je težak moj križ, ponizim se.
I kad se ponizim, Isus me nagradi spoznajama.


"Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!«   
Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« (Lk 10,27-28)."

Potrebno mi je samo zamoliti Isusa da me uravnoteži, da mi raspodijeli sve "dijelove" ravnomjerno, da mi pruži ruku mira i da me blagoslovi.
Sve to potpada u kraljevstvo nebesko i na premilosrdnu volju Boga.
‎27. ‎siječnja ‎2019. 01:59:40