Grozote i svetinje

"Ta siromaha svagda imate uza se, a mene nemate svagda (Mt 26,11)."

1. UVOD
Glad i oskudica, nedostatak obrazovanja, bolesti, trpljenje socijalne nepravde, jednom riječju siromaštvo na kugli zemaljskoj znak je vremena: mnogi su bogati blagom i imovinom, ali su siromašni  temeljitim obrazovanjem, plemenitošću, ljubavlju, milosrđem i solidarnošću s potrebitima i malenima.
"Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
4Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 5»Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« 6To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.
7Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! 8Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.« (Iv 12,3-8)."



2.SOLIDARNOST
Zašto mnogi pripadnici vjernoga Božjeg puka nisu solidarni?
Zato jer solidarnost može biti grupno prikupljanje novčanih sredstava, a tada ti je novac božanstvo;
zato jer solidarnost može biti zajednička kuknjava nad vlastitim životom, a to je samo nedostatak ponizna prihvaćanja Božjih darova jer bez njih nemaš blago na nebu;
zato jer solidarnost može biti briga za druge, ali tada ti je ogovaranje tvoje božanstvo;
zato jer solidarnost može biti nadarivanje prosjaka, a tada su ti vlastita dobra djela božanstvo;
tako novac, kuknjava, snuždenost i ogovaranje postaju solidarnost u zlu. Naravno da je neka partija solidarnija u svojim pripadnicima jer ima novac, jer ogovara javno pa to nije više ogovaranje i jer može platiti puno toga, a tu se, začudo, nađe i dobrih djela za narod, rijetko, ali nađe se.

Solidarnost katolička može postojati jedino u postavkama Katoličke Crkve, primjerice institucija Caritasa, inače ne uspijeva kao pojedinačno grupiranje jer mi smo sveti i grešnici, oboje u jednoj osobi i jedino možemo biti poslušni Bogu kojega čujemo u srcu svjetlom vjere. Solidarnost je spajanje u Gospodinu, a ne u vremenitim uvjetima i sve što je vremenito od svijeta je, a vjernici nisu od svijeta. Samo Gospodin Isus se mogao solidarizirati s čovjekom, sa svim ljudima da iz njih u svojoj smrt izdvoji neprijatelja i pobijedi ga za sve ljude:

Ef 2,13-22
"Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj.
14Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. 15Zakon zàpovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka 16te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. 17I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, 18jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.
19Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji 20nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. 21U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. 22U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu."

3.1. KRITIKA MARXIZMA WIKIPEDIJA:
Povijest razvoja kapitalističkog svijeta nakon Marxa nije potvrdila njegova predviđanja, te se u praksi pokazalo da su gospodarstva i društva ustrojena na kapitalistički način bila uspješnija od onih u kojima se slijedilo marksističke postulate - koji su uključivali suzbijanje ekonomskih sloboda, slobode vjeroispovijedi, političkih sloboda i drugih sloboda i prava pojedinca, te preveliku ulogu države u životu društva.

Do zaključaka do kakvih je došao Šonje došli su kritičari marksizma još krajem XIX. stoljeća - dakle prije nego što su komunisti u stvarnosti proveli revolucije i iskušali marksističke teorije u stvarnosti mnogih naroda. Tako papa Lav XIII. u enciklici Rerum Novarum iz 1891. godine piše da bi praktičnim provođenjem marksističkih ideja "nestalo ... privatne inicijative uma i marljivosti pojedinca. Tako bi nužno presušili i izvori bogatstva. Ona zamišljena jednakost ne bi bila drugo nego opća nevolja i bijeda. Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer on škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći mir." U toj se Enciklici već nalazi ekonomistička i pravna kritika osnovnih Marxovih postavki, koje su dakle već u to vrijeme bile uvjerljivo opovrgnute: "Svatko tko vrši kakav koristan rad, prvotno nastoji da stvar stekne i učini je svojom prenijevši je u privatno vlasništvo. Naime, ako tko svoje sile i svoju marljivost daje drugomu, čini to da sebi stekne ono što mu je potrebno za život. Za uloženi trud ima ne samo istinito i potpuno pravo tražiti plaću, već primljenu plaću može upotrijebiti kako mu je volja. Ako malo troši, može nešto i prištedjeti. Da tu ušteđevinu bolje osigura, može je uložiti u posjed. Takav posjed nije zapravo ništa drugo nego sama plaća koja je dobila drugi oblik. Zato će tako kupljeno zemljište biti isto tako vlasništvo radnika kao i plaća koju je stekao radom. U tome upravo leži vlasništvo i pokretne i nepokretne imovine. .. nema razloga da se općenito pribjegava državnoj upravi, jer je čovjek stariji od države ... Građanski zakoni, kad su pravedni, dobivaju svoju snagu od naravnog zakona, potvrđuju pravo privatnog vlasništva o kojemu govorimo te ga brane upotrebljavajući i silu."

3.2. KRITIKA LIBERALNE DEMOKRACIJE WIKIPEDIJA
Kritičari sustava liberalne demokracije navode, da stanovnici država s ovim političkim sustavom imaju moć samo u trenutku glasovanja, nakon čega odabrana grupa ljudi donosi sve odluke. Zbog toga kritičari za ovaj sustav kažu, da je on samo farsa koja prikriva stvarni politički sustav oligarhije ili preciznije plutokracije u kojoj malen broj bogatih ljudi upravlja državom. Po tome razmišljanju jedini stvarni demokratski sustav je direktna demokracija koja se također ponekad zove i čista demokracija u kojoj se sve najvažnije odluke donose glasovanjem svih građana, a ne samo malog broja izabranog na izborima. Danas se smatra, da taj navodno idealni sustav demokracije ima samo Švicarska.

Želja za autokracijom?
Istraživanja na području Europske Unije, čije sve države imaju politički sustav liberalne demokracije pokazuju postupno razočaranje stanovništva ovim modelom pošto smatraju, da nemaju nikakav utjecaj na politiku i traže da tamošnja liberalna demokracija bude zamijenjena nekim autokratskim režimom, gdje se državni vođa neće brinuti o izborima. Dok u Njemačkoj takvo razmišljanje ima 33 posto stanovnika, u Francuskoj i Velikoj Britaniji ih je 40%, a postotak se još povećava u drugim državama sve do 60 % stanovnika u Poljskoj i Portugalu.

3.3. DEMOKRATSKI SOCIJALIZAM U 21. STOLJEĆU WIKIPEDIJA
Suvremena ljevica temeljena na politici demokratskog socijalizma teži umanjenju ili nadilaženju svih društvenih stratifikacija, pri čemu se zalaže za ukidanje privatnog vlasništva, smatrajući da bi se time postiglo umanjenje neslobode, nejednakosti i nesolidarnosti u društvu, koje uzrokuje ekonomski kapitalizam.

Termin nova, demokratska ljevica ili demokratski socijalizam koristi se i kao sinonim za različite anti-autoritarne socijalističke i neo-marksističke pokrete, organizacije i stranke, ali se pridjev "demokratski" koristi za razlikovanje demokratskih ljevičara od boljševizma 20. stoljeća i marksističko-lenjinističkog modela izgradnje socijalizma, kojega zagovornici demokratskog socijalizma smatraju nedemokratskim i autoritarnim, te iskrivljenjem plemenite ideje socijalne pravde.

Pristalice suvremene i nove ljevice shvaćaju svoj ideal kao proces umanjenja i nadilaženja nepravda koje stvara ekonomski kapitalizam, koji slijedi višestoljetnu tradiciju borba naprednih pokreta, radnika, poljoprivrednika, žena, manjina i starosjedilaca. Izrazito se inzistira na borbi protiv nacionalizma, na borbi za mogućnost pobačaja, te na temama koje spadaju u domenu socijalne politike.

Kao rezultat nadilaženja ekonomskog kapitalizma (tj. ukidanja privatnog vlasništva u gospodarstvu) uz istodobno promicanje demokracije, bilo bi, smatra nova ljevica, uspostavljeno društveno-ekonomskog uređenje utemeljeno na izravnoj demokraciji u političkoj i ekonomskoj sferi, te na demokratski planiranoj proizvodnji. To bi bio, smatraju socijalisti, sustav proizvodnje i raspodjele koji bi bio u skladu s potrebama svake pojedinke i svakog pojedinca, te društva kao cjeline, i koji bi uzimao u obzir nosive kapacitete i uvjete obnove okoliša.

Zagovara se dostizanje postkapitalističkog društva koje bi bilo zasnovano na pojedinačnoj i kolektivnoj slobodi, jednakosti, solidarnosti i međusobnoj pomoći, u kojemu bi se stalno težilo umanjenju i nadilaženju svih oblika represije, hijerarhije i vlasti pojedinca nad pojedincem. Pristalice takve politike smatraju da je za ostvarivanje ovih ideja neophodno umanjiti i nadići sve oblike autoritarnog načina organiziranja - pri čemu se vlasništvo u principu smatra autoritarnim oblikom organiziranja, dapače izvorom svake autoritarnosti. Zbog toga se organiziraju u ljevičarske političke stranke i pokrete.

Glavni prijedlozi suvremene demokratske ljevice za umanjenje nepravda koje stvara ekonomski kapitalizam uključuju:

Na razini poduzeća to znači razvijanje mehanizama demokracije na radnom mjestu, bilo da ta demokracija nastupi kao posljedica ukidanja privatnog vlasništva, ili da postupno jačanje demokracije na radnom mjestu vodi ukidanju privatnog vlasništva;
Na razini ekonomije to znači razvijanje društvene i demokratske koordinacije umjesto slijepe tržišne proizvodnje (socijalisti uglavnom smatraju da akteri na tržištu djeluju nerazumno, ili barem da su društveno neodgovorni; te očekuju da će građani koji će imati mogućnost da demokratski donose ekonomske odluke biti u upravljanju imovinom razumniji i odgovorniji nego što su prema svojoj imovini i prema društvu razumni i odgovorni današnji privatni vlasnici);
Na razini državnih institucija to znači širenje predstavničkog tipa demokracije s mehanizmima izravne demokracije (npr. participativni proračun, opoziv zastupnika i gradonačelnika, itd.);
Na razini društva to znači borba protiv svakog oblika podređenosti i iskorištavanja, naročito borba protiv diskriminacije na osnovi rase, spola, seksualne orijentacije, nacionalne ili etničke pripadnosti, svjetonazora, hendikepa, pripadnosti manjinskoj zajednici i sl.;
U odnosu na okoliš to znači usklađivanje gospodarstva u skladu s nosećim i obnovljivim sposobnostima okoliša, te s uvođenjem ekološki prihvatljivih tehnologija.
Slijedeći ljevičarsku tradiciju, pristalice suvremene ljevice govore o "borbi", u kojoj se zalažu za internacionalizam, umanjenje i nadilaženje nepravdi koje stvara svjetski kapitalizam, pa se vezuju uz tzv. napredne pokrete i stranke iz cijelog svijeta. Borba obuhvaća svjetski anti-kapitalistički pokret, kojeg čine različiti radnički i sindikalni pokreti, pokreti za ljudska i manjinska prava i slobode, te suvremene ljevičarske stranke, organizacije i pojedinci. Socijalistički pokreti obično se organiziraju ili kao stranke koje žele dobiti demokratsku političku moć i djelovati kao anti-sistemska vlast, ili i kao pokreti koji se bore za nadilaženje sustava bez želje za preuzimanjem političke vlasti. Obje strategije su značajne: oni koji djeluju odozdo, i nadilaze dosadašnje društvene odnose, i oni koji u formalnom političkom prostoru mijenjaju politike odozgo.

Načelna obilježja nove, demokratske ljevice i demokratskog socijalizma su: anti-autoritarnost i demokratičnost; anti-kapitalizam; anti-militarizam; sekularizam i anti-klerikalizam; internacionalizam i anti-nacionalizam. Ljevičari su skloni svoje političke sklonosti (primjerice, k slabljenju nacionalne države) smatrati demokratskima, a one političke sklonosti koje su liberalne (liberalima ljevičari zamjeraju njihovo odobravanje kapitalizma, makar su suvremeni ljevičari u velikoj mjeri prihvatili liberalno poimanje demokracije) i osobito konzervativne smatraju antidemokratskima. U Hrvatskoj uobičajene izraze domoljublja i brige za nacionalne interese, primjerice, označavaju ljevičari "nacionalizmom" i čak "fašizmom".

3.4. SEDAM GRIJEHA 21. STOLJEĆA WIKIPEDIJA
Sedam grijeha 21. stoljeća objavljeni su u "Kompendiju socijalnog nauka Crkve" iz 2005. godine. Predstavljaju stav Katoličke Crkve s obzirom na suvremene društvene pojave.

Prema Kompendiju tih sedam grijeha su:

1.bioetičke zloporabe kao kontrola rađanja
2.moralno upitni eksperimenti kao istraživanja matičnih stanica i kloniranje
3.zloupotreba droga
4.zagađivanje okoliša
5.širenje razlike između bogatih i siromašnih
6.neumjereno pohlepno bogaćenje
7.uzrokovanje siromaštva
Ovi društveni grijesi pripadaju u dvije kategorije. Jedni su dio sveobuhvatnog poriva za profitom, a drugi žeđi za moći sa željom da se vlastiti pogledi i stavovi nameću drugima. Zbog fenomena globalizacije, velik broj ljudi ispašta zbog ovih grijeha.

3.5. RELIGIJA I POSTSOCIJALISTIČKE DRŽAVE WIKIPEDIJA
Suprotno ustavima modernih država i samome Ustavu EU, u bivšim komunističkim državama javljaju se ideologije i političke prakse koje demokraciju i slobodu vjere ne razumiju, nego je tumače na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma:

Wikicitati „Ukoliko se sekularizacija političkim utjecajem pretvara u sekularizam, koji planski i sustavno izgurava religiozno iz javnog života, a na njegovo mjesto u staroj marksističkoj maniri uvodi kvazireligiozne prakse ili čak te prakse ustaljuje kao politički podupirane rituale, suočavamo se s procesima koji nisu demokratski i koji ne pridonose pluralnom, slobodnom i kreativnom građanskom društvu, u kojeg uvrštavamo i crkve i vjerske zajednice. Europska unija u svom ustavu postavlja okvir stalnog, otvorenog i javnog dijaloga, koji se mora odvijati između svjetovnih vlasti i predstavnika vjerskih zajednica. Neke ideologije i političke prakse u bivšim komunističkim državama navedene pojmove još uvijek ne razumiju na europski način, već na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma. To je za nove države bivše Jugoslavije skoro zajedničko iskustvo i zajednički problem.”
(Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", 2014.)
"Ono društvo koje isključuje vjeru iz kulture nije na pravi način „sekularno“, niti ono društvo kojem država nameće ateizam može biti slobodno i demokratsko ( Iain T. Benson, izvornik "Secular Confusions", prosinac 2000.; hrvatski prijevod Juraj Lokmer "Sekularizam, sekularnost i odnos Crkve i države – izvrsna raščlamba iz pera poznatog profesora prava i filozofa", objavljeno 15. kolovoza 2018., pristupljeno 13. siječnja 2019.)."

Ne zna se samo jedno: kako od velike većine siromaha načiniti "zemlju prilika i blagostanja". Do sada se najviše pokušavalo to riješiti genocidima: sa svakim trećim djetetom ova vrla slobodna svijeta načinjen je abortus ili pobačaj prema statistikama iz 2018. godine. Svaka treća trudnoća se nasilno prekida, svaki treći stanovnik ove napredne Zemlje pogiba od abortusa ili pobačaja. Predugo bi sada bilo pokušati obrazložiti kako je od plemenitih društvenih namjera i humanističkih ideja došlo do istrebljivanja ljudi, vlastite braće i sestara, svojih bližnjih. 
Neki kažu da se tako rješava problem rata i gladi u svijetu. Jer, kažu, ratuje se zbog gladi, a da bi se spriječila glad u svijetu, moraju se stvarati moćne države, bogate zemlje, velike unije koje se, uzgred, obogate od ratova i prodaje i preprodaje oružja. Takve bogate unije bi onda mogle načiniti bogate pojedince. 
Ali to bi onda već bio truli konzervativni kapitalizam i nacizam, zar ne?

Katolici molitelji znaju dobro da ćemo siromahe uvijek imati sa sobom, jer kako bijaše na početku, tako i sada, i vazda, i u vijeke vjekova, Amen.




4. IN SAECULA SAECULORUM
Latinska riječ "saeculum" označava pojam vremenitosti ovoga svijeta, označava ljudski, čovječji vijek; pokoljenje, naraštaj; stoljeće, vijek.
Latinska riječ "saecularis" znači = stogodišnji, stoljetni

Iz tih pojmova o vremenitosti ovoga svijeta, koja je na neki način isto što i taj prolazni svijet za razliku od raja nebeskoga koji prestavlja stanje vječnoga života, razvio se pojam "posvjetovnjenje", a odnosi se na nespretan i naopaki pokušaj da se od raznih vjerovanja i religija, a naročito od rimokatoličke vjeroispovijesti načini državica bez moći. To je kao pokušati Boga svesti na nemoćnoga smrtnika kojega se može tlačiti u vijeke vjekova, zaista je naopako, smiješno i nespretno.

Još je više nespretno kako se od pojma "posvjetovnjenje", to jest od pojma "sekularizacija" pokušavaju razviti pojmovi "sekularnost", "sekularizirati", "sekularna država", "sekularizam" i slično.
Sekularno je sve što je svjetovno, to jest nije crkveno. Tu je potrebno primijetiti da taj pojam izvire više iz kršćanstva nego iz svega što kršćanstvo nije. Za kršćane riječ "sekularizacija" označava nastojanje u društvu kojim se pokušava crkvena vlast promijeniti, milom ili silom, ili oboje, u državnu vlast gdje bi građanska država imala kontrolu nad vjerujućima, nad čitavom Crkvom Katoličkom koja je tijelo Kristovo gdje su vjernici udovi toga tijela, a Krist mu je glava, um i vlast. To nije jasno nevjerskim građanskim državama i institucijama koji često misle da je posvjetovnjenje također i laicizacija (laici su kršćani i katolici koji nisu klerici), a nije im jasno što te laike i klerike drži skupa, a zajedno ih drži vjera u Svemogućega Boga i Gospodina našega Isusa Krista pa time skaču sami sebi u pojam jer laicizacija nije isto što i posvjetovnjenje gdje Crkva dobiva građanski karakter. Laici su oduvijek istovremeno i građani svijeta, ali nisu od svijeta već od Boga vjeran puk. Iz toga se vidi da ideologija sekularizacije može ostati samo na jalovim pokušajima i da je ona čisto buntovništvo protiv Boga svetoga jer želi biti veći kralj od Kralja, želi biti kao bog i još nešto više. Iako kažu rječnici da je sekularizacija u teologiji pojam koji označava samostalnost i smislenost svjetovnoga društva, držim da taj pojam nije previše pozitivan. Cilj je laika i građanina koji je vjernik da rekne Radosnu vijest svakome, a nije mu nikada na hvalu da preuzima pametovanje vremenitoga svijeta o njegovoj vlastitoj vjeroispovijesti gdje se govori čak i o oslobođenju vjernika od robovanja , valjda crkvenim naučiteljima i kleru, svim svetima i anđelima pa i Bogu samome; govori se o Izlasku naroda Božjega u liberalizaciju i o Exodusu iz raja u slobodu.
Pojam "sekularizam" označava vjerovanje u ideju da vjeru i vjerska uvjerenja valja odbaciti i zanemariti, a pojam "sekularizirati" znači prevesti crkveno vlasništvo u državno vlasništvo.

Da, naravno, tu se radi o Mesopustu, Antikristu koji je jako inteligentan, ali ne zna neke stvari, još ih nije vidio očima vjere u jednoga Boga pa se buni i ostaje zbunjen dok ne malaksa od mržnje.


1 Kor 10,14-22
"14
Sveta gozba
Zato, ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva. 15Kao razumnima velim: sudite sami što govorim. 16Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? 17Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. 18Gledajte Izraela po tijelu! Koji blaguju žrtve nisu li zajedničari žrtvenika? 19Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? 20Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. 21Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega. 22Ili da izazivamo ljubomor Gospodnji? Zar smo jači od njega?"



1 Kor 12,13-27
"Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. 14Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. 15Rekne li noga: »Nisam ruka, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? 16I rekne li uho: »Nisam oko, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? 17Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? 18A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. 19Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? 20A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! 21Ne može oko reći ruci: »Ne trebam te«, ili pak glava nogama: »Ne trebam vas.« 22Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. 23A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, 24a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast 25da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. 26I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.
27A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi." 


Ovoj vremenitosti, ovome vremenitome svijetu je, dakle, najvažnije da svi žive u blagostanju, to jest da svi imaju novaca i blaga i da to lijepo znaju podijeliti kako ne bi bilo siromaha koji su im jako na srcu i zbog kojih ne može nitko na svijetu mirno spavati; samo siromasi mirno spavaju i čekaju da im kapne koja mrvica, ako dođe, dobro dođe.
Toliko je ljudima i građanštini stalo da nahrane sve gladne da ne vide vrlo jednostavno rješenje od silnih briga: neka prestanu otimati blaga koja imaju svi ljudi, neka ne uskraćuju plaće, neka ne otuđuju vlasništvo siromaha, polja i poljoprivredu, mora, rijeke i ribarstvo i sve od čega osiromašeni siromasi dobro žive i sve što su zaslužili svojim predanim radom i odricanjem. Jer nisu se imali vremena baviti bankama, novcem, provizijama, kamatama, tečajnim listama, kreditima, financiranjima i slično. Novac, samo novac im je božanstvo, neplodni frustrirani mrzitelji svega što je pozitivno i dobro u zajedništvu s Bogom svemogućim koji je Um nad umovima, Dobro istinito i Sloboda od mržnje i grijeha i mrzitelji Gospodina Isusa Krista koji je Ljubav i Milosrđe, Život u izobilju u Duhu Svetome.




Rim 12,4-6
"4Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, 5tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu."

Tako, ne možeš reći da ne hodiš u crkvu na Euharistijsko slavlje jer ti si ta Crkva, a tijelo tvoje hram je Duha Svetoga. Kako se ti ponašaš, tako kroz tebe Bog svojim crtama piše. Ako si snužden i tužan, ako se žališ ili jadikuješ, naravno da će pogani misliti da ti treba pomoć njihova, to jest, oslobođenje od Majke Crkve koja ti nosi Boga svoga u kojega i ti vjeruješ i kod kojega kompromisa nema. Očigledno je da su bogatuni svoj kompromis između lijevoga i desnoga uspješno načinili.

Gloria Patri,
Et Filio,
Et Spiritui Sancto,
Sicut erat in principio, et nunc,
Et semper,
Et in saecula saeculorum.
Amen.





5. ZAKLJUČAK: "DEUS CARITAS EST... (1.Iv 4,16)"
"Tko ne ljubi, ne upozna Boga
jer Bog je ljubav (1. Iv 4,8)."

" Ljubav je besplatna; djela ljubavi ne čine se radi postizanja drugih ciljeva.(30) Ali to ne znači da karitativna djelatnost mora, da tako kažemo, ostaviti Boga i Krista po strani. U igri je cijeli čovjek. Često je najdublji uzrok čovjekova trpljenja upravo odsutnost Boga. Tko ostvaruje ljubav u ime Crkve, neće nikada pokušati nametnuti drugima vjeru Crkve. On je svjestan da je ljubav u svojoj čistoći i u svojoj besplatnosti najbolje svjedočanstvo Boga u kojeg vjerujemo i koji nas potiče ljubiti. Kršćanin zna kada je vrijeme za govor o Bogu i kada je bolje šutjeti o njemu i prepustiti samoj ljubavi da govori. On zna da je Bog ljubav (usp. 1 Iv 4,8) i da se njegova prisutnost osjeća upravo u trenucima u kojima ne činimo ništa drugo već ljubimo. On zna – da se vratimo na prethodno pitanje – da prezirati ljubav znači prezirati Boga i čovjeka; to je napast djelovati bez Boga. Prema tome, najbolja obrana Boga i čovjeka upravo je u ljubavi. Zadaća je crkvenih karitativnih organizacija osnažiti tu svijest kod svojih članova, tako da oni svojim djelovanjem – kao i svojim govorom, šutnjom i primjerom – mogu biti vjerodostojni  Kristovi svjedoci (iz enciklike Benedikta XVI "Bog je ljubav",Gl.31c)."

"Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj (Pnz 15,11)."

‎14. ‎siječnja ‎2019. 17:51:59