Jedan osmijeh za slobodu

Prepune su košare od mjedi

i kostrijet na ramenima je teška

na toj žezi koja lomi kapke.

Osmijeh se za osmijehom ledi

dok ja plamtim zbog ta smiješka

što uzdiže krhke lapke

sunčanih narcisa i šarenih šafrana

kada nikom nije stalo do dubina

što se prelamaju na tvome kipu.

Gledaš gore, svojim Sinom protkana

i s tom unutarnjom suzom od rubina

koja mene pronađe u hipu,

uzvišena u svoj jednostavnosti,

savršena Majka ponizne punine,

prijateljica svih dobrih kradljivaca

koji od konjaka žive u svoj stalnosti

poput neslavnih pastira od runine

i hrane se duhanom gadljivaca

kao kraljevi sirotinje i beskućništva

što je zauzelo, eto, sve te klupe

po svim velikim i malim parkovima

ova Grada koji nema određenog smetlišta

gdje bi pronašli se kao veće grupe

što bi dale glase svoje znakovima.

Našlo bi se piromana, opasno bi bilo.

Stoga samuju na suverenim ulicama

što su ukrašene obojanim pročeljima

kako bi sačuvali to blaženo ti Krilo,

zlatnu nekretninu s nebeskim udicama,

u kojemu slave život s milosrdnim žiteljima.

Silne zbacila si suhom birokracijom

i ne znaju ništa korisno za praksu

preživljavanja u imitaciji kriminala

pa se žure srušiti se neprekidnom racijom

kako bi se našlo penija za taksu

što je njima iće, ugled, piće minimala.

Ne znam gdje si otkrila mi traga,

al' si molila za mene zdušno,

sada to je sasvim jasna stvar.

O, mila, o, slatka, o, draga,

opet dolazi mi doba sušno,

nepopravljiv to je kvar.

To je zato da ti budem nova

kao moliteljica ti sve raznolikosti.

Stari čovjek odnio je sobom zla.

Izvukla si opet me iz crna rova

gdje sam sada sastavila kosti;

a i nisam više niti blizu tla,

već mi duša ne posustaje.

Takva čuda sred nevolje strašne

daju mi naslutiti još jaču vjeru

kakva nikad ne odustaje

od slobode izdašne

koju Krist mi ne daje na mjeru.

Rekoh zbogom sve davnine,

djetinjstvo što pije mlijeka.

Velik si mi darak izmolila

kad si sišla do moje ravnine

gdje me partizana nosila je rijeka,

pa si još i sreću moju posolila.

Sada čuj me, slušaj srce moje

što u slabosti se već potrese

kao list na jesenskome vjetru.

Žalosne su te raznolike boje,

ali s njima Uskrsnuće se pronese

kao moja duša na tvom svjetlu

jer u tome vidim samo naša Boga.

Gledam dušom, ne znam reći

jer sam zarobljena tu da služim.

Sigurna je radost i bez vina toga.

Puk sam onaj, želim Sina steći

da i s tobom sad protužim.

Krvave su bitke tvoje,

molitve ti jake kao stijena,

ništa prepreka ti nije.

Za tebe se siromasi roje,

a ne klika otmjena i lijena;

bit ćeš ljepša nego ikad prije,

ozdravit će slijepi

i taj nijemi poput mene.

Živjet ćemo u množini

da nas krijepi

Onaj koji nema sjene,

koji zrači ljubav u punini.

29.03.2022. 00:51