Blagoslov kiše

Kiša romori,

simpatijo stalna;

k'o jesen govori

da nije jalna

zbog ljubavi naše

i odanosti trajne

što traži ispaše

gdje stijene su tajne

jer može doći

kada god želi

pod okriljem noći

dok nježnost se dijeli,

sasvim tako

kao i mi,

tiho, polako,

u svjetlosti.

Zaista, voljeti kišu

isto mi bude

kao vali što njišu

i svemu se čude,

kao pusta nevjerica

u trajanju tome,

kao doletjela ptica

na prozoru mome

ili zračne struje,

podivljale nekad

kao što bruje

slapovi rijeka.

Voljet ću više,

rekoh odavno,

i kapljice kiše

svjedoče slavno

o prirodi krasnoj

što Bog je izumi,

o duši jasnoj

što jutrima šumi

dok snivaju mora.

I zvijezda je Dana

svjedokinja zbora

što čezne ga Kana.

Na temelju jakome

Bog naš izgradi

mogućnosti svakome

da ljubav posadi

i ona niče

poput zrnja,

cvate i kliče

usred trnja.

Tko je prešuti,

gubi raj,

a kada ćuti

dobiva sjaj

koji se širi

i od prirode više,

i sve jače miri,

i dalje sve briše.

I još nam je tu

jer Gospoda treba

u dobru i zlu

zemlja zbog Neba.

31.03.2022. 06:53