Djevičanska hrid

 

Volim Tvoje ruke

na ramenu svome,

svjetla naše luke

što se večerima lome

kao nade zlatni traci

koja nikada ne staje.

Već se čuju koraci

naše ljubavi što traje.

Ti si tajna neistražena

mog nazireata,

zbog Tebe sam blažena

kao naša Femina Beata

što nas blagoslivlja

i još vjekovima štiti;

i, mada ja sam divlja,

ona Kraljica je moje biti.

Zbog Tebe sam njena već odavno,

zbog nje ja sam samo Tvoja,

Srce milosrdno, pravedno i slavno,

Kriste, luko u tisuću boja.

Tko bi znao Čovječjega sina

do li samo Nebo što Ga rodi;

tko bi dao što je istina

koja cvate u slobodi?

Tko bi spoznao na svijetu

što je ljubav stvarna za sve ljude

koja plamti duhovnome letu

čak i svima koji blude?

Pa neka je i otrov il' poganstvo

ako život ima kao Božje biće,

neka bude svakome prostranstvo

ljubav koja tako sporo sviće

i za starost, i za mladost,

i u najgoremu paklenome grotlu.

Nek se tiho rađa mir i radost

u tom zemaljskome kotlu.

26.03.2022. 03:13